RTV Teorija i praksa

šta hoće, a na terenu hvataju ono, kako se kaže, što uleti u kameru. Verovatno i zbog toga nema dovoljno kreativnih emisija? S.M.; Postoje programi koji se rađe na takvim pretpostavkama. Kad bih ja bio u situaciji da snimam neki đokumentarni film, normalno je da ga ne bih zamišljao u svojoj radnoj sobi, normalno je da bih se inspirisao na terenu. Ako bih se bavio informativnim programima u televiziji, odlazio bih na teren da bih intervjuisao Ijude, normalno je da bih slično postupao. Imao bih osnovnu ideju, a tamo bih je dograđivao. Ali, moram insistirati da je kod igranih programa taj postupak ravan katastrofi - i stvaralačkoj i organizacionoj. On je apsolutno okrenut protiv interesa kvaliteta. Kada se rađi dramski program, nema stvaralaštva bez velike pripreme i bez velikog rada. Mislim da je televizija u tim programima onoliko dobra koliko smo mi individualno dobri, Mi sada imamo najsavremeniju TV tehniku na svetu, apsolutno smo na nivou svetskih telcvizija. Postavlja se pitanje zašto su neke televizije, ako možemo tako da kažemo, bolje od naše televizije, ako nc u cclini ono u nekim delovima? Ništa nisu pametniji Ijudi, apriori, nego je iza toga indiviđualni talenat, individualni rad i kolektivni sistcm rada. Prema tome, sve se vrti oko toga da se stvari i zbivanja drže u rukama. Improvizacija na našoj televiziji je prisutna. 1 ja je viđam, ćak i u svojoj ekipi u pojedinim delovima. Pokušavam da sc borim protiv toga, da držim sve u svojim rukama, ali je činjenica da ovakav rad na igranim programima zahteva apsolutno veliki rad. velike priprcme i konstantnu brigu o svakom detalju. - Veoma potcnciraš veliki rad, što i iskustvo drugih potvrđuje. Apsolutno jc nemoguće bez ogromno uložcnog truda bilo i najmanju emisiju napraviti.

Otkuda bežanje od rada clektronikom ka filmskom radu? Postoje dve komponente odgovora. Jedna je sentimentalan ođnos prema filmu, naši stvaraoci, vcćinom filmski i tcatarski obrazovani, druga - izvestan oportunistički odnos. Lakše je hvatati filmskom karaerom ili s dvc kamere, pa šta se uhvati. Obično se kaže: u montaži ćemo mi to već doterati, pa ako promakne kroz montažu, čitač i muzika će da pokriju.,.l na kraju emisija ne zadovoljava ni one koji su radili, a kamo !i onoga ko gleda i ocenjuje program. S.M.: ]a moram insistirati na tome da u pravom stvaralaštvu razlike nema i ne sme je biti. Pravi teievizijski stvaralac, koji radi bilo filmski, bilo clcktronski, ako jc kao lićnost kompletan i dovoljno odgovoran, ulazi u probleme sa potpuno istim angažmanom. Međutim, u praksi mi imamo određcn broj Ijudi koji se ncdovoljno ozbiljno ponašaju prema poslu, bez obzira da li je taj posao filmski ili elektronski, Takav ne stvaralac nego čovek koji se bavi ovim našim poslom, otaljava posao, držeći se neke svoje logike i, pomerajući granicu trenutka sopstvene odgovornosti i sopstvenog odlučivanja, živi u nadi da če ga usput neko i ncšto spasti - ili slučaj, ili neki saradnik, ili vreme. On nažalost samo odgada momenat katastrofe koja ga negde ncsumnjivo ćeka. Zato ima toiiko lošeg programa. - Da se vratimo tom velikom trudu i radu koji je neophodan u praksi stvaranja televizijskih đcla. Kaži još ncšto o tira pripremama: ko čini tim uz rcditelja? S.M.: Tu postoji jedan postepcn način uključivanja saradnika, Kada kao reditclj ostvarim osnovnu koncepciju o budućoj televizijskoj drami, pr\a stvar koju ću uraditi, angažovnću Ijudc iz

150