RTV Teorija i praksa

S.M.: Televizija u principu vodi ka rutiniranosti, zato što televizijski Ijudi rade mnogo češće u odnosu na svoje filmskc kolege. To ne znači da uvek radimo i bolje, ali radimo daleko više nego angažovani filmski reditelji. To je opasnost koja vodi ka rutinerstvu. Međutim, ta opasnost se mora kontrolisali snagom sopstvene volje. Ja česlo puta uhvatim sebe kako govorim da svaku dramu radim kao da mi je prva, sa dužnim strahom od odgovornosti. Nov tekst... uvek mi je i nov stvaralački izazov. - Kaže se da je čovek veoma zadovoljan kad sebe u nekom trenutku uhvati da se igra... Kod reditclja je prisutna ne samo igra, nego i velika radoznalost u kreiranju jednog novog života na osnovu izloženog u scenariju. S.M.: Pa evo, kad je več pomenuta reč igra, mi smo na pravom terenu. Velika je privilegija naše profesije da se može u dobrom smislu, igrati. Ipak ne zaboravimo, mi se igramo društvenim srcdstvima i tu je deo naše odgovornosti. - Ta igra služi za zadovoljavanje potreba Ijudi za televizijskim igrama, zar ne? S.M.: Tačno. Nama društvo daje određcna srcdstva da iskoristi našu radoznalost, našu sklonost ka igri, naš talenat, da bi mi gotovim produktom tu radost preneli na milione gledalaca, da radost dožive iako nisu prirodom ili školom sami oprcmljcni da kreiraju takve stvari. To je uloga umetnika u društvu, ali i zadovoljstvo naše profesije. To je veoma skupa igra, ali je činjenica da je ona društveno potrebna. Ako se dešava da onaj, koji sc igra ima talenat i određenu odgovornost, on tu igru

pretvara u zadovoljavajući kvalitet Tada je funkcija ispunjena. - Za televizijske programe ima bezbroj tema kojima se odgovara na pitanje: šta da bude u programu? Ali pravo kreativno pitanje, na koje mora da se nađe pravi odgovor jeste pitanje meloda, kako kreirati život pred kamerama, a ako je predmet posmatranja već postojeći život - kako ga uhvatiti da gledalac ne bude samo pusd posmatrać, da ne zuri u program, nego da ga taj program podstakne da i sam ~uđe” u zbivanje, da u njemu na neki način saučestvuje, čak i đa dogradi ono što reditelj i ekipa učine. ]er jedna maštovita tvorevina živi pred kamerama, pa na ekranu dok se emituje, a „eksplodira” u svesti glcdaoca kao stvaralački čin samo ako ima kreativne naboje, ako mu omogućava pun doživljaj... S.M.: Mislim isti je cilj bilo da se radi o filmskoj ili elektronskoj režiji, pogotovu kad se radi o igranim programima. Tu ncke razlike ncraa. Činjenica je da uvek izvor raora biti u životu. Krcativnost bez pravog odnosa prema životu je jalova kreativnost i tu je tajna odgovora na ovo postavljeno pitanjc. - Kakvi su ekonomski aspekti rada eleklronike, i njena budućnost? S.M.: Ekonomski razlozi za snimanje ciektronskim metodom su izuzetno jaki. Mnogi pokazatelji govore da jedna televizijska drama snimana elektronikom košta upola manje nego filmskom metodom. Recimo jedna elektronska drama, od ovih koje sam ja radio, košta u proseku oko 40 miliona starih dinara, što je relativno čak i velika suma u odnosu na studijsku televizijsku dramu. Ali, ako isti sadržaj snimimo filmski, koštaće najmanje između 80 do 120 miliona.

152