RTV Teorija i praksa

znatno više kao privrednu informaciju a manje napadnu s tendencijom da nameče, da nasilno gura robu u naručje potrošaču. Ja je ne doživljavam kao organizovanu politiku tržišta sa onom merom agresije na osnovu koje bih ja nju (uvek sa ogradama mog sopstvenog amaterizma kada se radi o ekonomskoj politici ili političkoj ekonomiji) doživljavala i kao izraz i kao oruđe potrošačkog društva, u smislu definitivne društveno-političke opredeljenosti. Mislim da je i naša televizijska reklama prešla razvojni put na kome je postepeno sazrevala do te svoje današnje uravnoteženosti. I ona je ranije imala svoju agresivnu fazu, koju je uglavnom, prebolela i prevazišla je. Uostalom, to se dešavalo i u zavisnosti od proizvoda koje je reklamirala. Kada je propagirala alkohol i duvan valjalo je naturiti potrošaču robu bez koje se može. Svi se moramo obuči, hraniti, održavati higijenu, a da su duvan i alkohol proizvodi bez kojih se može, koji čak mogu biti štetni dokaz je i to što se oni poslednjih godina na televiziji više ne reklamiraju. Ali dok smo još u tom ranijem vremenu da pomenem i ovu anegdotu. Desila se u autobusu za Banovo brdo. Razgovaraju mladič i devojka o televizijskom programu, a ona zaključi: »Ja od svega najviše volim Malboro. Meni je to predivno!« Bila je to, koliko se sečamo svi, zbilja vešto montirana igra mladosti i zdravlja, uznesenosti i ponesenosti; iz nekakve vode, rasutih kapljica i sunčanih zraka izranjala su Ijudska preplanula tela i isto tako kutije cigareta, sve pračeno razdraganom muzikom. Iz te reklame prštala je nekakva životna radost, ona je delovala snažno, kao

178