RTV Teorija i praksa

se ogleda u rutiniranosti, neradoznalosti, ziheraštvu i lažnom zabavljaštvu koje smeta kvalitetu emisija-procesu opštenja, što uspevaju da savladaju samo pravi RTV-stvaraoci i!i i oni kojima posreći da svojim intervencijama ne ometu da autentičnosti života dopru do čoveka kraj prijemnika... Ustaljen način mišljenja javlja se u emisijama kao što se javljao i pri, recimo, stvaranju prvih automobila: karoserije su neverovatno podsećale na konjska kola, čak su imale i mesto za bič, kako je to već neko rekao. Ali zahtevi tržišta su energično udcali na razvoj... Slično se godinama đogađa i u rutinerskom tabanju ustaijenim stazama radio-difuzije: preneti poruke, milljenja, stavove, utvrđene istine. AJi zahtevi za promenama stila emisija nisu biii tako izraženi, niti uticajni, ni plodotvorni kao u pomenutom primeru, ali su zato otpori promenama bili jaki. Zato RTV-mediji uglavnom i nisu razvili prave komunikacije sa čovekom kraj prijemnika. Zbog toga se takav medij još ne može proglašavati pravim'samoupravnim opštilom! Aii ako čovek u stuđiju vidi sebe kao sadruga s čovekom kome se obraća, ako je on ličnost koja je u isto Vreme ; onaj drugi - udaljeni nevidljivi sagovomik, u tom trenutku te ličnosti stupaju u komunikacioni kontakt i zajedno tragaju za istinom, grade put do sve reijefnije sagledane istine. U takvom trenutku se rađa pravo opštenje koje, ako se nastavi i postane svakodnevna praksa medija, postaje samoupravno opštenje, angažovano traganje za sve realnijom slikom sveta, slobodno lično opredeljivanje za akcije u građenju boljeg sveta od postojeće stvarnosti. Samo takav radio može postati samoupravni radio, naš željeni. U postojećem radiju on se vidi blagodareći naporima, Ijubavi i talentu najkreativnijih stvaralaca radija koji ga, uporedo sa svojom društvenom sredinom, razvijaju transformišući ga u do sada nepostojeći. Praksa našeg radija je bogatija i kompleksnija no igđe, a mi ipak govorimo o potrebi daljeg podruštvljavanja RTV-medija. To se, u izvesnoj meri, i postiže na raznovrsne načine uglavnom na makro planu, ali meni se čini da je za dalje demokratizovanje-podruštvljavanje medija giavni problem u mikro planu, tj. izvršenje efikasnijih promena u metodama opštenja. Jer sve ono što ide uz pojmove i shvatanja (i što se ukorenilo u praksi) mass-međija, više ne odgovara sve demokratskijoj društvenoj klimi, niti je u skladu s ostvarenjima pravih RTV-stvaralaca. Zato se i traži transformacija revolucionisanje medija u duhu Zakona o udruženom radu i strateškim političkim odlukama. Zbog toga ponovo ističem

83