RTV Teorija i praksa

slojevitog načina mišljenja. Po prodiranju u fenomene našeg vremena, u tragediju našeg stoleča, ova emisija baš odiše našim stolečem. Ja često spominjem, mi govorimo o ~fin de siecle”-u XIX veka, a ušli smo u naš ~fm de siecle” 1977. godine, i meni je neobično, mene je impresioniralo što ova emisija u tome uspeva u celini. Uopšte nije važno sada cepidlačiti, tražiti gde nešto ne stoji, jer ono što je savršeno savršeno je u nesavršenstvu. Cela emisija u svome tragalaštvu, u svojoj misaonoj specifičnoj težini, a s druge strane u vladanju najnovijim dostignučima radiofonije, ona stvarno pripada ~fin de siecle”-u našeg veka i zato bih ja od srca čestitao svim stvaraocima. Ovde se čulo ono Sto se ne čuje ni u pozorištu, ni na filmu, ni na televiziji; ovde je mišljeno medijem radija. ZORAN GLUŠČEVIĆ, književnik: Mislim da je stvarno ova ekipa postavila sebi ambiciozan zadatak ako se uzme u obzir koliko je činjenica u bukvalnom smislu reči upotrebljeno da bi se dočarala slika stihije jednog tragičnog pokreta koji se istovremeno kreče između dva pola između onog najsubjektivnijeg, koji je emotivno obojen i ogleda se u tragediji jedne žene što spasava svoju decu pred vratima čoveka koji treba da odluči o njihovoj sudbini, i cele one ogromne mašinerije koja je stavljena u pokret i od čijih se zvukova, reči, konstatacija, pobedničkih himni i svega ostalog čoveku neprekidno diže kosa na glavi. Karakteristično je to da se tragedija stalno razvija nijansiranjem jedne iste situacije; zapravo ona se stalno nalazi na jednom istom mestu i istovremeno stalno se obogačuje novim ilustracijama situacije koja se u beskraj proteže. Jer strah - to je osnovna suština ovog teksta, strah čije objektivne dimenzije mi saznajemo naknadnim saopštenjima svih ovih elemenata koji struje kroz dramu. Ja ovde upotrebljavam sasvim uslovno reč „drama”; sudeči po obilju materijala, reč je o eseju, a drama je po utkivanju pojedinih elemenata da se stvori krajnje rastočavajuča situacija i u objektivnom i u subjektivnom smislu, tj. dok prisustvujemo neprekidnom nerazrešavanju, stajanju u mestu jedne subjektivne situacije, dotle se objektivna situacija postepeno u svojoj pompeznosti raspada i osipa u ništa. Složio bih se sa Belovičem, ukoliko je to mislio da kaže, da se drugim sredstvima osim ovako složenog radiofonskog tkiva ovaj materijal ne bi mogao ni savladati. Evo iz kog razloga: ako bi se još dodala ovome i slika, onda bi to bila ona ivica

100