RTV Teorija i praksa

preko koje se prelazi i gde naša čula više ne bi mogla da reaguju normalno... Јег, toliko boja, toliko činjenica i toliko materijala saopštiti, uplesti u jednu dvostruku subjektivno-objektivnu dramu a da nas ona perceptilno ne zasiti, ne premori i ne dovede do sopstvenog rastočavanja dok sami slušamo, zaista može samo jedna vrsna kreacija da učini. Ako bude bilo potrebno, kasnije bih mogao da detaljnije iznesem nekoliko kritičkih primedbi. Čini mi se da je dramaturški tok više vođen radiofonskim nego čisto dramskim i književnim sredstvima. To, razume se, može da bude jedna od koncepcija i verovatno su to autori imali u vidu, јег je to bio najsigurniji način da se stvori ona stravična atmosfera. Ali ja ipak, znajuči osnovni tekst Julije Najman, iz koga su vađene subjektivne relacije za ovu dramatizaciju, mislim da se ne samo radiofonskim sredstvima, za šta je muzika izuzetno zahvalna, može da postigne ona antiteza koja ovde na svakom koraku prati radiofonski tok. Naime, celokupna pompeznost jedne objektivno skrivene situacije, jedne lažne pompeznosti demantuje se na svakom koraku ironičnim prisustvom čisto radiofonskih elemenata. Mada su u tom smislu koriščeni i delovi teksta, čini mi se da su se autori plašili, ako im dadu prevagu u čisto književnom smislu, da bi se onda ona intimna subjektivna emotivna drama dovela u pitanje. SVETA LUKIĆ, književnik: Slušajući Campo santo bio sam fasciniran dubinom koju je dobila jedna porodična drama kad je stavljena u širi dokumentarno verni kontekst epohe u kojoj se odigravala. Našli smo se najdirektnije - a potpuno, do iscrpljenja - usred te lude Evrope 1942. godine, uopšte od pojave fašizma i od početka II svetskog rata. Taj košmar, koji i sam lično pamtim, počevši od Hitlerovog glasa preko radija kad objašnjava upad u Poljsku, ponovo je oživeo blagodareči radiofoniji... Ali to ne bi bilo dovoljno da se glasovi epohe ne javljaju kao tok svesti žene - junakinje Campo santo, toliko povezano, toliko intimno sjedinjeni - mada su najraznorodniji elementi korišćeni. I meni se otkrila, veoma übedljivo, superiornost upravo radiofonskog izraza u tumačenju nekih životnih sadržaja. Hoću da podvučem samo ovo. Jeste, reč je o umešnom koriščenju zvučnih planova, mešanju, simultanosti onoj koja ne može da se postigne, recimo, na filmu, jer je filmska slika tvrda i spora za ono što može naše uvo da primi na ovaj način.

101