RTV Teorija i praksa

upravo fantastična, da ona mora nešto da probudi u duhu individue. Moguće je pozvati je da sanjari o prebivalištu, o unutrašnjosti jedne kuće. Moguće je pozvati je da se priseti detinjstva. Ali, nije reć o regresiji, o povratku na zaboravljenu i pokopanu sreću. Reć je o tome da se, malo po malo, otkrije slušaocu suština intimnog sanjarenja. U tu svrhu tema kuće, koja je mesto intimnosti, savršeno odgovara. Dovoljno je da se to iskusi pa da postane oćigledno da postoji, u prostranom svetu, u Ijudima najrazlićitijih kultura, nekakav arhetip kuće. Taj pojam arhetipa je vrlo važan u psihoanalitičkoj filozofiji. Ali on ima kod nekih psihoanalitićara loša obeležja. To je bez sumnje tako zato što je reč o Hobsovoj teoriji i zato što je Hobs idealist! Dakle, valja govoriti bilo kome o kući. Govoriti o njoj spokojno. Govoriti o njoj ргеко radija, u trenutku kada se individua ne vidi, u trenutku kada ona ne vidi nikoga. Јег, odsustvo lica koje govori nije manja vrednost, več je upravo viša; to je ugao intimnosti, perspektiva intimnosti koja če se otvoriti, Jedan slušalac je sa severa, juga, drugi sa istoka ili zapađa. Ali, svaki od njih poseduje nekakav arhetip zavičajne kuče. Postoji, dakle, nešto što je dublje od same zavićajne kuće, što je u jednoj knjizi nazvano onirićkom kučom: kučom naših snova. Ako hoćemo da podućavamo, da prenosimo radiom sanjarenje i tako dirnemo publiku, stavimo je onda u jednu kuču, u jedan ugao te kuče, jedan usamljeni kutić, moguče na tavan, moguče u podrum, ili neki hodnik, u nešto što je sasvim skromno, јег postoji jedno naćelo sanjarenja: to je naćelo skromnosti utoćišta. U svojoj knjizi Stari sluga, Anri Bašlen se priseča svog detinjstva, te male kuče koja nije bila vlasništvo tate Bašlena, јег je ovaj bio nadnićar. Postoji jedan podrum sa krastavim žabama, tavan sa pacovima. Dolazi noč. To je zimska noč u kojoj se upravo začinje načelo intimnosti. Autor objašnjava šarm koji ima to kada se čuje krćkanje kotla. I on kaže ovu veliku reć: „Imao sam utisak da boravim u nekavoj rudarskoj kolibi. No, ja sam bio u jednoj dobro sagrađenoj kuči, u kojoj je ipak bilo svega što je potrebno da se bude spokojan, srećan i bezbedan”. Ne, on je bio u rudarskoj kolibi i kaže: „voleo sam da sanjarim”. On je živeo u gradiču u kome nije bilo vukova, ali on je voleo da sanjari o vukovima: „koji su dolazili da grebu po zidovima kuče”.

120