RTV Teorija i praksa

informativna praksa. To je, naravno, centralna teza naše analize i ukoliko se ona i teorijski dokaže, dokazali bismo hipotezu prema kojoj je pronalaskom TV medija, prvi put u istoriji masovnih medija ostvarena i mogućnost da se Ijudi i posredstvom spektakla - što sa do tada poznatim tehnologijama komuniciranja nije bilo moguće - informišu i o dnevnopolitičkim, ekonomskim i kulturnim zbivanjima. Do tada se, naime, informativna praksa o aktuelno-političkim i kuiturnim događajima odvijala isključivo posredstvom štampe, eventualno govornih emisija radija, odnosno interpersonalnom komunikacijom, ali ne i posredstvom spektakla - filmskog zbivanja, teatarsko-scenskih predstava, radio-dramatizacija itd. Pojavom televizije, dakle, otvara se jedna nova dimenzija u pogledu informativnih mogućnosti spektakla uopšte, pošto su do pronalaska televizije porukama u vidu spektakla širene informacije i saznanja tako što je u njima realna datost posredovana „međučlanom” u obliku simulirane tj. rekonstruisane stvarnosti. Na taj način je komunikacija masa sa realnom stvarnošću, posredstvom spektakla, dopirala najdublje do nivoa njene rekonstituisane zamene, a to je, kao Sto je poznato, samo jedan od izvedenih slojeva Ijudske stvarnosti, njena rekonstrukcija. TV spektaklom se ipak na neki način kida do tada sticano iskustvo u pogledu pbraćanja čoveka realnoj stvarnosti posredstvom spektakla. Direktnim TV prenosom se uspostavlja neposredan odnos subjekata komunikacionog čina sa realnom stvarnošću koja je predmet TV prezentacije, a to znači da se TV spektaklom ukida odnos između simboličkih predstava i realne stvarnosti posredovan „srednjim članom” tj. rekonstruisanom stvarnošču koja se u svakom slučaju organizuje prema zakonima estetičke, a ne realne socijalne prakse. Obratno, u uslovima oblikovanja televizijskih prezentacija tj. TV spektakla, organizovanog u direktnoj vezi simboličke predstave sa empirijskom stvarnošću, ukida se ta 'dvostepena” komunikacija i Ijudi dovode u vezu sa živom socijalnom akcijom koja ima svoju konfiguraciju i aktere, Ijude koji stvarno a ne teatarski nose određene uloge u praksi koja se odvija upravo dok traje i projekcija TV spektakla. Otuda se, pojavom televizije informativna praksa posredovana spektaklom korenito i menja i obogaćuje. Jer, zaobilazeći akt rekonstrukcije stvarnosti u procesu oblikovanja TV spektakla, likvidira se i onaj tzv. „srednji član” između događaja i simboličke predstave. Reducira se distanca između realnog i predstavnog, te se TV spektakl javlja kao forma u koju se prosto ulilo realno zbivanje kao njen sadržaj; tako se likvidira

131