RTV Teorija i praksa

posredovana sprega između predmetno-čulnog zbivanja i njegove simboličke manifestacije i tako uspostavlja relacija na čijem je jednom polu realno postoječi događaj, a na drugom njegova simbolička prezentacija, pri čemu se to realno zbivanje događa - kako smo već utvrdili - prema zakonima socijalne, a ne imaginarne prakse. Zbog toga se TV spektaklu, verovatno, i ne može dogoditi ono što se filmskom zbivanju ili teatarsko-scenskom ostvarenju redovno događaja - da se u spektaklu predstavljena realnost do te mere reducira na izvedene oblike stvamosti da se u njima neki aspekti izvomog događaja ne mogu ni naslutiti a kamoli prepoznati. U TV prezentacijama se najčešče pojave realne stvamosti eksponiraju i prepoznaju direktno, pa zbog toga i nema one simboličko-značenjske diskrepance zbog koje bi TV spektakl - poput mnogih metaforičko-simboličkih prezentacija - postao nekomunikabiian za širi krug publike. Na tome se svakako i temelji saznanje da je TV spektakl ne samo estetička poruka, nego i dnevno-politička i socijalna informacija. Obratno klasičnim sredstvima masovnog komuniciranja TV medij direktnim TV prenosom obezbeđuje informativnu praksu uzet u svim svojim oblicima; njegovim posredstvom se transmituju informacije ne samo u obliku faktografskih рошка nego i složenije i simbolički veoma evokativne simboličke strukture - TV spektakl, čiji je objekt događaj dnevno-političke, ekonomske i kulturne prakse uzet u svojoj empirijskoj stvarnosti. Prema tome, valja zaključiti da se TV direktnim prenosom tj. postupkom elektronske transkripcije realne datosti u odgovarajući simbolički ekvivalent, mogu organizovati poruke u formi spektakla baš kao i u mediju teatarskog ili filmskog zbivanja. To znači da TV spektakl nosi sobom sve što je i inače imanentno toj vrsti poruka - spektaklu, da je osim informativne činjenice naglašena i estetička komponenta. Usled organskog srastanja TV simboličke prezentacije sa odgovarajučim predmetom, događajem, informativna činjenica u strukturi TV spektakla večito ostaje na strani samog događaja koji se i inače po zakonima televizijske transkripcije samo činjenički prelio u svoju nadempirijsku formu, tj. u TV slikom organizovanu simboličku prezentaciju. Tako se TV spektakl za razliku od filmskog, teatarskog ili radio-dramskog ; zbivanja, razlaže u sebi samom na dve komponente koje inače nikada ne srastaju u zajedničku sintezu, kao što se to po pravilu postiže u strukturi spektakla ostvarenog

132