RTV Teorija i praksa

režijom razbija taj mehanički sled TV sekvenci dirigovan gvozdenom logikom simultanosti TV prezentacija i u njima odslikanog realnog zbivanja, bez čega nema spektakularnom događanju toliko potrebnog ritma? Kako je, dakle, raoguče organizovati TV poruku sa svim onim estetičkim i ideološkim vrednostima i evokacijama, o kojima je bilo reči, kad je svaka TV sekvenca samo čulno-analoška prezentacija empirijskog, njegova puka ikonička zamena? Najkrači odgovor bi glasio: svi ti tako kompleksni problemi koji se javljaju u procesu organizacije TV spektakla u medijum televizijskog direktnog prenosa, razrešavaju se aktom metaforizacije TV slika i njihovim svrstavanjem u šire sintagmatske blokove iz kojih počinju da izranjaju osim denotativnih i konotativne vrednosti TV slike, njena značenjsko-simbolička supstanca. Sa metaforizacijom TV slika i TV sekvenci preobražava se i televizijska prezentacija iz čisto čulno-analoške zamene za označeno - realni događaj, u simboličku strukturu preko koje se razotkrivaju značenjsko-semantički slojevi poruke, a sam proces poimanja poruke se prenosi, sa čisto perceptivno-čulnog nivoa na nivo komunikacije značenjima tj. na mentalno-psihološki plan. I, naravno, tu na planu označavanja smisla рошке, a ne samo analoško-čulne predstave empirijskog zbivanja, i moguče je pojmiti događaj u njegovim bitnim koraponentama, a TV poruku u njenim dubljim i značenjski složenijim slojevima. Pošto se sve te TV slike ili sekvence javljaju samo kao ikoničke prezentacije pojedinih uglova jednog te istog događaja, reditelju, u tom slučaju, ostaje da u postupku oblikovanja TV zbivanja, umesto slikama manipuliše uglovima samog događaja odraženim u TV sekvencama. Tako se ukrštanjem raznih tačaka jednog te istog socijalnog kretanja realnog događaja, na nivou njegovih simboličkih prezentacija obezbeđuje i metaforizacija ukupnog TV zbivanja, odnosno svake TV sekvence ponaosob. Jer, u svakoj TV sekvenci je odraženo ponešto od samog događaja - njegovi posebni planovi, spektakularni aspekti, sam mizanscen prema kome je realno razrađeno ili spontano usmereno socijalno zbivanje, sve ono što u kontekstu realnog događaja nagoveštava mogučnost simboličke transpozicije u još izoštrenijem vidu. Zato, prema tim kriterijumima odabrane TV sekvence i mogu, ukoliko se režijskim postupkom uključe u šire sintagmatske celine da „progovore” i ožive kao od svoje primarne analoško-čulne podloge otrgnuti simbolički epifenomeni koji u dodiru sa drugim tako isto oslobođenim simboličkim korpusima formiraju TV zbivanje sa jasno izraženom simboličkom

139