RTV Teorija i praksa

distancom između empirijskog događaja i njegove televizijske transkripcije. Ta distanca je do te mere izražena da je sada, i uprkos svim ograničenostima imanentnim TV transpozicijama, ostvareno televizijsko zbivanje u kome je bar delimično izmenjeno i samo „Исе” događaja televizijskom transkripcijom prevedenog iz svoje empirijske u nadempirijsku stvarnost TV zbivajem je tako, u postupku ukrštanja u TV sekvencama odraženih aspekata realne stvamosti, izmenjena ne samo konfiguracija događaja koji je u toj svojoj nadempirijskoj formi stekao kondenzovaniju strukturu i jasno izražen smisao, nego je i samo televizijsko zbivanje - TV spektakl, steklo unutrašnju organizaciju i strukturu u kojoj empirijski događaj nije više analoško čulnim prezentacijama predstavljen več simbolički označen i smisaono osvetljen. Ako u kontekstu ovih razmatranja obratimo pažnju i na tehničku stranu stvari, tj. ukažemo na tehnološke mogučnosti TV medija u procesu organizacije poruka u formi TV spektakla, postače jasno i kakve su perspektive televizije u razvoju komunikacione prakse uopšte. Naime, imamo u vidu pre svega ; mogućnost koriščenja kompjuterske tehnike u postupku montaže TV spektakla na simboličkom materijalu stečenom direktnim TV prenosom. Koriščenjem kompjutera koji pamti i stokira več odigrane scene u realnom i TV zbivanju, moguće je naknadno i više puta ponavljati ključne sekvence i tako apostrofirati evokativne oslonce za neku od ideja inspirisanih empirijskim zbivanjima, odnosno da bi se podvukla estetičko-vrednosna komponenta televizijskog zbivanja, TV spektakla. U red tih prednosti spada i mogučnost ilustracije vizuelne podrške nekog mesta u govornom tekstu na javnom skupu; ponavljanje , recimo, TV sekvenci u kojima se skandiranjem manifestuje strasna podrška zbivanju, idejama javno saopštenim, svakako je u rukama veštog reditelja detalj koji može da „začini” celokupno TV zbivanje izuzetnim efektima. Tako se od prilike dešavalo uvođenjem horova staraca na scenu antičkog teatra, čija je funkcija bila - po rečima nekog od teoretičara - da prate, uhode ili podbadaju glavnog aktera, da refrenima podržavaju njegove namere, moralni stav, da ga navode na čin, odnosno odvraćaju od čina; šta njihovo prisustvo na sceni znači za globalnu simboličku strukturu drame dobro je poznato. Zatim, pomenimo i mogučnost tehnološkog udvajanja jedne te iste ličnosti snimane istovremeno iz anfasa i profila i istovremeno mogučnost bezbrojnih kombinacija u koje možemo dovoditi ta dva prizora. Ili, mogučnost suočavanja gledališta sa „objektom” TV ekranizacije uveličanim do neslućenih razmera, odnosno,

140