RTV Teorija i praksa

vodopada. Ekranom se širi slika, otvarajući pogled na gore u panoramski snimak grada nad vodopadom. To je poznati prizor; mesto gde je proglašena nova Jugoslavija. Ispred projekcije, u prvom planu TV kadra, urednik daje osvrt na istorijske dane sagledane kroz perspektivu tridesetogodišnje socijalističke zajednice. Govori sa übeđenjem, poletno, rezimirajuči uspehe. Impresivan, nesvakidašnji trenutak; iza njegovih leđa, u pokretu, poznati prizor o kome se već može govoriti kao o ikonografskom znaku. Ova audiovizuelna struktura nagovestila je snažnu televizijsku poruku, angažovanu, svečanu poput himne. Započeto, traje i dalje istim tonovima, sve je isto, komentar je dug; ali, poruka se menja, metamorfozira! Sa ekrana se „čita” ironija, pretvarajuči poruku u politički besmisao. Slavljenička beseda se preobratila iz dostojanstva u samohvalisavost; a njeno novo globalno značenje pokolebalo je uverljivost izlaganja. U političkom kontekstu dana to je čudno delovalo, јег svaka reč i svaki gest iskazan u javnosti ima izuzetnu težinu. U tom svetlu - bez ičije želje - bio je to politički promašaj, a nastao je iz nepoznavanja prirode televizijske komunikacije, iz nesposobnosti da se na pravi način artikuliše, kontroliše i usmeri televizijska poruka. Šta se dogodilo? Komentator je, posle uvodnog, istorijskog osvrta, sagledao pređeni put. To je dug i iscrpan rezime naših nesumnjivih uspeha. Navodio je činjenice, brojeve, hronološki pedantno, koji ilustruju rast. Pored tona čelika, kilovat-časova, metričkih centi i drugih mernih veličina, on se koristio metodom komparacije da bi istakao veličinu uspeha, poredeči stanje sada i pred rat. To je omiljeni i često primenjivani metod u sličnim prilikama, dugi niz godina posle oslobođenja. Time se doprinelo da se komentar učini poznatim, ali impresivne činjenice skupljene jedna pored druge, izazivale su osečanje trijumfa.Tu nema sumnje! Iza urednika je vizuelno impresivan i značenjski filmski kadar u pokretu. Ovaj pokret daje dinamiku televizijskom prizoru, koja se prenela i spojila sa značenjem komentara, stvarajuči dubok emotivan utisak. Realizator ga je ponovio više puta; nažalost čak mnogo puta ponavljajuči projekciju filmskog kadra, vezivanjem kraja i početka u beskrajnu traku. Svakako da je hteo da potpuno iskoristi njegovo istovremeno čulno i simboličko dejstvo. U prvom trenutku, ovo se shvatilo kao naglašavanje samog istorijskog početka naših dana, posredstvom vizuelnog jezika; „over lapping” - u filmskom jeziku postoji stilska figura pod ovim nazivom, koja ponavljanjem karakterističnog pokreta ili faze kadra, saopštava gledaocu naglašeni značaj predmeta.

70