RTV Teorija i praksa

nastojanjima pojedinih autora da se putem televizijskog medija afirmišu kao stvaraoci, a da njihova autorska ambicija stoji u obmutoj srazmeri sa njihovim talentom. Tokom poslednje đve godine zabeležen je znatan porast broja ovih i ovakvih autora 2 , što je automatski svelo opšti nivo konkursa na razinu neprihvatljivih skribomanskih poduhvata. Karakteristično je da pojedini od ovih „pisaca” na konkurs šalju i romane, pripovetke, sopstvene biografije i pesme, što rečito govori o modalitetu shvatanja gde se Televizija prihvata kao jedina mogućnost, u afirmativnom smislu te reči, za „sticanje slave i populamosti”. Upravo ovi podaci upućuju na sociološku analizu koja bi ustanovila razloge ponašanja pripadnika svih društvenih i profesionalnih struktura koji svoju „autorsku šansu” vide u konkursu za televizijsku dramu. Neki od elemenata ponašanja i načina mišljenja mogli bi se, hipotetički, postaviti odmah: pritom je prvenstveno reč o suštini medija koji je prisutan u većini domova i koji osobinama istovremenosti, simultanosti i ležerne dokumentarnosti često stvara pogrešne predstave o pojedinim fragmentima programa, kakvima pripada i televizijska drama. Uz sve ovo, čini se da valja naglasiti i postojanje anonimnosti u propozicijama konkursa čime se svakom potencijalnom autoru obezbeđuje demokratičan tretman, pa samim tim i šanse su u startu izjednačene. S druge strane, postoječi televizijski program nudi, u pojedinim kategorijama igranog, odnosno umetničkog programa, privid autentičnog, dokumentarističkog, lakog i površnog, što sve zajedno, svakako ođgovara određenim televizijskim žanrovima, ali što ne mora i ne može da ima mnogo zajedničkih osobina sa televizijskom dramom. Često se okviri feljtonistike televizijskog programa nude kao dramski iskaz, čime se u osnovi neutrališu osnovne zakonitosti dramaturgije kao posebnog zanata neophodnog igranoj umetničkoj strukturi. Osim navedenih dramskih tekstova koji su inspirisani ehom dokumentarističkog i površinskog zahvata u životne teme, postoji i obrnuti slučaj, kada se formalno-dramatiuški napiše korektno delo koje je tematski sasvim irelevantno. Takvi tekstovi pripadaju grupi hermetički pisanih drama sa opštim mestima koje na apstraktnom nivou nude poznate varijante literarizovanih tema, događaja i sasvim privatnih opservacija. Ponekad su takvi tekstovi prožeti efememim zbivanjima, a u najvećem broju slučajeva bave se varijacijama na sopstvenu artificijelnost. Ovakvi dramski tekstovi često ulaze u užu

2 Na konkurs za TV dramu prispelo je 1976. godine 2U tekstova. a 1977. godine 302 dramska teksta.

96