RTV Teorija i praksa

osvajanja specifičnih mogućnosti novih sredstava koraunikacija. Filozofska, sociološko-kulturna analiza sredstava audiovizuelne komunikacije, čije je široko rasprostranjivanje postalo mogučno samo na osnovu razvijene industrijske proizvodnje i sistema masovne informacije, omogućuje, po našem mišljenju, da se ispolji niz suštinskih crta savremenog kultumog razvitka. I. TEHNIKA I KOMUNIKACIJA Jedna od glavnih osobenosti uzajamnog odnosa tehničkih sredstava i komunikacionih sistema koje one ostvaruju, sastoji se u tome da, ako je prvih dovoljno mnogo (njihova količina svakim danom sve više raste), onda je broj drugih krajnje ograničen. Jer, mnogi izumi rešavaju (sa stanovišta njihove primene u širenju informacija) iste, ili u svakom slučaju slične zadatke. Tako dagerotip i fotografija, ploča i magnetofonska traka, video-kaseta, video-ploča i film predstavljaju svako za sebe različite forme zapisivanja i emitovanja slike i zvuka. Upravo zato je neophodno oštro razgraničavanje pojmova „sredstvo komunikacije” i „komunikativni sistem”. Odsustvo takvog razgraničavanja rađa veliko širenje (posebno na Zapadu) koncepcije „tehničkog determinizma”. Stvarno, ma koji mehanizam, uzet posebno, može se u celini svesti na svoju naučno-tehničku osnovu, istovremeno kao što sistem komunikacija može biti pravilno shvačen samo polazeči od sposobnosti uzajamnog opštenja Ijudi, koja se istorijski razvijala. Jedan poznati inostrani stručnjak u oblasti predviđanja, „ргогок elektronske

107