RTV Teorija i praksa

8 То stanovište је karakteristično uglavnom za francusku filmsku školu. Vidi, na primer, C.Metz: Essai sur la signification au cinema, p.136.

10 U.Eco: Sulle artilazione del codice cinematografico, „Linguaggio e ideologia nel film”, Novara, 1968, str. 39.

11 U inostranstvu je već izdato nekoliko monografija 0 semiotici filma, posebno E.Garroni; Semiotica et Esthetica, Bari, 1968; C. Metz: Langage et cinema, P., 1971. i dr. Kod nas su se ti problemi razmatrali u manjoj diskusiji na stranicama časopisa „Umetnost filma” (brojevi 11, 12, 1973), u kojoj su učestvovali V.V. Ivanov, E. Levin, 1 J. Martinenko.

12 Određivanju tih ograničenja bili su posvečeni, na primer, članci M. Hrapčenko i J.Barabašova u „Копtekstu 1972”, M., „Nauka”, 1973.

13 Ta tendencija je karakteristična za američku školu „psiholingvistike”, čiji su predstavnici izučavali film samo kao ne-umetnost. Vidi npr. S.Worth, J.Adair; Through Navajo eyes. An exploration in Film Communication and Anthropology, Bloomington, 1973.

sredstava - je veoma složen problem I ujedno, da li je mogućno složiti se sa onim teoretičarima koji tvrde da je kinematograf našao svoj „jezik” tek pošto je postao umetnost. 9 Audiovizuelni niz predstavlja po sebi autonomni sistem bez obzira na njegovo umetničko ili neumetničko korišćenje. Audiovizuelni „jezik”, kako tačno smatra italijanski istraživač Umberto Eko (Umberto Eco), odredljiv je i u tom slučaju, ako u filmu ne bi bilo stvoreno ništa sem Dolaska voza i Polivenog polivača' 0 (prvi filmski snimci brače Limijer - K. R.). Nesvodljivost audiovizuelnog „jezika” na ~jezik”-umetnosti vuče za sobom niz suštinskih metodoloških posledica. Kao primer se može navesti diskusija povodom primenljivosti metoda strukturno-sistematske analize na procese audiovizuelne komunikacije. Veliki deo radova posvečenih ovom pitanju bio je prvenstveno orijentisan na fflmsku umetnost." Zato se i polemika vodila u koloseku tih specifičnih ograničenja kojima se semiotički prilaz primenjivao na dela umetničkog stvaralaštva. 12 Ujedno, prve korake takve analize bilo bi mnogo korisnije učiniti na materijalu audiovizuelnog niza kao sistema komunikacije uopšte, 13 samo na zrelijoj etapi, prelazeči na izučavanje filmske umetnosti. To bi omogućilo da se glavna pažnja obrati na istraživanje odnosa između prirodnog jezika i audiovizuelnog „jezika”, a zatim uporedi umetnička delatnost sa opštijim jezičkim zakonitostima koje joj, po pravilu, prethode, ali je u celini ne objašnjavaju.

114