RTV Teorija i praksa

III. UMETNOST I TEHNIKA Preraspodela funkcija u sferi audiovizuelne komunikacije nije mogla da se ne odrazi na unutrašnje zakonitosti umetnosti. Kako tačno misli V. S. Sokolov, „aktuelan zadatak... postaje... zadatak uzajamne zavisnosti, reklo bi se na prvi pogled čisto tehničkih elemenata... s estetičkim parametrima umetničkog stvaralaštva, umetničkog dela i njihovog opažanja, to jest sa svim karikama umetnosti kao jednog celovitog sistema”. 14 Ukoliko umetnička delatnost po sebi predstavlja formu komunikacije koja je ovladala svom specifičnošču, analiza njenog odnosa prema tehnici postavlja pred istraživače niz novih teorijskih pitanja. Ono što se javljalo kao prilog sistemu opštenja kao takvom u smislu spoljašnje odlike, često se pokazivalo kao određujuča crta umetničkog dela. Naročit značaj ovde ima kompleksnost audiovizuelnog niza koji uključuje nekoliko raznih semiotičkih slojeva; slike i šumove, prirodni jezik kako u usmenoj, tako i u pismenoj formi i muzičku pratnju. Pri tome svaki od tih slojeva može biti objekt umethičkog stvaralaštva. U razradi estetskih mogučnosti ovog ili onog sistema, umetnik može iči najrazličitijira putevima, koristeči kako njegova imanentna svojstva (na primer, razvijajuči metode kinematografskog pripovedanja), tako i umetnički osmišljavajuči različite načine njegovog funkcionisanja u društvu. Sa stanovišta komunikativnosti tvrđenje da film dat preko TV predstavlja po sebi nešto principijelno drugo u poređenju sa tim istim filmom prikazanim u bioskopu,

14 V.S.Sokolov; Osobenosti tehničkih sredstava slike u umetnosti, u zborniku „Umetnost i naučno-tehnički progres”, 5.123.

115