RTV Teorija i praksa

istovetno je sa traženjem unutrašnjih razlika između muzičkog dela slušanog u koncertnoj sali, i tog istog dela u radio-emisiji, pričom pročitanom kod kuče ili u električnoj železnici, u novinama, u časopisu ili kao posebno izdanje, u tvrdom ili mekom povezu, štampano malim ili velikim slogom itd. Ako se tom istom pitanju priđe sa pozicija estetike, onda veličina ekrana, oprema knjige ili čak raspoloženje hipotetičkog čitaoca (gledaoca) mogu predstavljati suštinski deo autorove koncepcije. Pričaju da, kada su poznatog francuskog pesnika, dramaturga i režisera Žana Koktoa pitali za mišljenje o širokom ekranu, koji se tek pojavio, on je srdito odgovorio; „Ако se to vama tako sviđa, ja ču sledeči put napisati pesmu na duguljastom listu hartije”. Razmera ekrana i format lista predstavljali su za njega nebitne faktore u odnosu na delo, koje je on raogao prenebreči. To objašnjava zašto se većina umetničkih filmova sa istim uspehom „gleda” na televizijskom i bioskopskom ekranu, u sinemaskopu, na širokom platnu ili običnim varijantama, a večina knjiga čita podjednako nezavisno od njihovog izdanja. Savremena podela rada, po pravilu, pretpostavlja da knjigu ne piše i ne oprema jedan isti čovek, več pisac i slikar dizajner. Ipak, to nikako ne isključuje mogučnost stvaranja kompleksnih literarnih i filmskih dela, koja u potpunosti mogu biti primljena samo pri postojanju svih aspekata rešavanja knjige ili filma. Pa čak taj isti Žan Kokto pri pisanju stihova je koristio drugi, strogo govoreči, takođe spoljašnji faktor, a upravo, sledeći poetsku tradiciju, delio je tekst u strofe koje su odgovarale karakteru stiha, a ne formatu papira.

116