RTV Teorija i praksa

Razgraničavanje aktivnog i pasivnog uključivanja spoljašnjih elemenata u odnosu na komunikativni sistem i unutrašnju strukturu umetničkog teksta omogućava da se odredi kako, kada i pri kakvim uslovima karakter izdanja iii format ekrana suštinski utiču na primanje dela, zašto se gledanje Krstarice Potemkin u domačim uslovima mnogima čini neprikladno isto kao i demonstracija amaterskog filma snimljenog na 8 mm traci na ekranu velikog bioskopa. Mogučnost aktivizacije spoljnih faktcra u umetničkim pojavama zahteva vračanje tehnici, ali na novom nivou, a baš u oblasti umetničkog osmišljavanja mogučnosti upravo datih mehanizaraa. Elektronska muzika, filmovi, stvoreni pomoču kompjutera, eksperimentalni „hologrami”, nadigravanje brzine projekcije nemih traka ili za televiziju specifičnih smetnji, kao i populame električne gitare - svi ti fenomeni savremene kulture su povezani sa ispoljavanjem još nesaznatih estetičkih svojstava tehnike. Jedna strana procesa širenja oblasti umetnosti je razrada onih mogučnosti postoječe tehnike koje se u stvarnosti ne javljaju kao komunikativne, u najširoj perspektivi - eksperimentalno umetničko istraživanje graničnih pojava, namemi izlazak van granice ustanovljene tradicijom. U oblasti realnog audiovizuelnog niza, demarkaciona linija koja deli umetnost od stvamosti meša se u teoriji i praksi pozorišnih „hepeninga”. Iskonska priroda audiovizuelne komunikacije praktično se opovrgava u opitima obojene muzike i kinetičke umetnosti. Najzad, poslednjih godina su se pojavile teorije takozvanog „raširenog filma”, koji sjedinjava sve postoječe forme audiovizuelnog zapisivanja

117