RTV Teorija i praksa

15 Vidi npr. G.Vounglood; Expanded cinema, N.Y., 1970.

16 U istoriji radija poznat je slučaj kad se iluzija istinitosti pokazala bremenita gotovo tragičnim posledicama. Emitovana 1938. godine na američkom radiju, adaptacija romana Herberta Velsa Rat svetova, neočekivano čak i za njene tvorce, izazvala je grandioznu paniku na celoj teritoriji SAD. Docnije su sociolozi pokušavali da objasne tu reakciju najrazličitijim uzrocima, među kojima je najosnovanije i prvo mesto zauzimao nesvesni panični strah stanovništva u nepostojanoj predratnoj situaciji. Ali nas u ovom slučaju posebno interesuje način postizanja toga efekta - taj deo emisije, koja je poslužila kao ishodište panike, koji je bio tačna kopija onoga što bi se dešavalo u reainim emisijama u slučaju kad bi se stvarno desila invazija marsovaca. Jasno je da bi, ako nema specifičnosti primanja, adaptacija bila „razmagnetisana”. 17 F.Krakauer: Priroda filma, Rehabilitacija fizičke realnosti, M., „Umetnost”, 1974.

i emitovanja sa realnim scenskim zbivanjima.’ 5 Tehnički faktori utiču i na karakter gledaočevog opažanja. Na primer, radio i televizijske emisije orijentišu se na verodostojnost, pojačanu tehničkom mogučnošču translacije. To što je u pretežnoj večini slučajeva „trenutnost” prividna i što se tobož „direktne” reportaže ranije snimaju i stavljaju na traku, ne menja tu „instituciju”.' 6 Interesantno je da je u trenutku svoga rođenja kinematograf takođe na sebe privukao pažnju vajnom nepobitnošču odraza, pod znakom opovrgavanja kojim je išlo übeđenje u njegova estetska svojstva. Iskustvo sovjetske filmske teorije tridesetih godina (posebno radovi Ejzenštejna) svedoče o shvatanju filmske umetnosti kao transformacije realnosti pomoću montaže i sa pozicija komunističkog pogleda na svet. Kao protivteža takvom stanovištu u zapadnoj filmskoj teoriji bila je istaknuta koncepcija „bestrukturalnog” kinematografa, U zbirnom radu toga pravca, knjizi Zigfrida Krakauera Priroda filrna' 7 tvrdilo se da kinematograf ima neprolazno značenje samo kada su dela najmanje svesno konstruisana, a uloga njihovih stvaralaca se po mogućnosti ograničava na bestrasnu fiksaciju materijala stvarnosti na filmsku traku. Ta diskusija nije imala samo estetski karakter. Već krajem 20-ih godina nemački istoričar umetnosti Valter Benjamin u svom poznatom radu Umetnička dela u epohi tehničke mogučnosti njihovog umnožavanja istakao je teoriju po kojoj kinotehnika sama po sebi ruši pregradu, koja razdvaja dela tradicionalnih vidova umetnosti od čoveka koji ih prima, lišava

118