RTV Teorija i praksa

umetničku delatnost „oreola” nedostupnosti i doprinosi formiranju „realističkog” klasnog pogleda na svet. 18 U naše vreme koncepcija Benjamina je bila razvijana i „izvrnuta” od strane levoradikalne teorije. Sa stanovišta nekih autora, sredstva audiovizuelne komunikacije automatski proizvode vladajuču ideologiju, a na svoj način podležu „porivu” iznutra, pomoču „dekonstrukcije” (rušenje uobičajene logike pripovedanja) i „distance” (podvlačenja uslovnosti onoga što se zbiva). U vezi s tim u zapadnoj (u prvom redu francuskoj) filozofskoj literaturi bilo je izraženo mnogo uzajamno isključujučih mišljenja. Najzdravija nam se čini pozicija mladog kritičara-marksiste Žana Patrika Lebela, koji utvrđuje da između tehnike i ideoloških principa umetničkog koriščenja sredstava audiovizuelne komunikacije nema uzajamne jednoznačne saglasnosti, da glavnu ulogu igra svesna delatnost umetnika koji za postizanje nužnog efekta može koristiti ma koje mogučnosti tehnike, kako u granicama tradicionalnih formi, tako i u granicama njihove stvaralačke transformacije. 19 Takva koncepcija u opštoj perspektivi pravilno podvlači fakultativnost akcentiranja konkretnih tehničkih ili psiholoških faktora u umetničkom koriščenju komunikativnih sistema i dokazuje neosnovanost apsolutizacije njihovog značenja pri opštem teoretskom razmatranju vidova umetnosti. Obratimo se u svojstvu dopunskog primera najrasprostranjenijoj koncepciji u redovima analitičara audiovizuelnog niza, koncepciji o primatu reči nad slikom na televiziji i vodećoj ulozi slike u filmu. Jer ta koncepcija (kao i teorija „fizičke realnosti” Krakauera, ili „destrukcija”) ne karakteriše audiovizuelni niz kao komunikativni sistem i njegovo umetničko koriščenje, već

18 VV.Benjamin: Das Kunstzverk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, F.am Mein, 1961.

10 J.P.Lebel, Cinćma et ideologie, P., 1972.

119