RTV Teorija i praksa

izvesnim slučajevima ispadalo upravo onako „како mali Đokica zamišlja” moderni radio. Najkraće rečeno, u trečoj fazi posleratnog razvoja Radio-Beograda konačno je radiofoničnost osvojena, ali je ona uglavnom dosta površno i olako shvaćena. Zato se i okrenula sama protiv sebe, odnosno izazvala kritičke reakcije, mada često nezasnovane i preterane. Nije ni to sve. Cena radiofoničnosti, takve kakva se uobličila, bila je skupa; došlo je do snižavanja intelektualnog i kulturnog nivoa programa, do ograničavanja njegove sadržajnosti. U stvari, nauka i kultura su bile bačene na 111 program. U jednom smislu, tamo su živele na velikoj nozi, kao Sto sam rekao; ali im je život, u drugom smislu, bio srodan tavorenju; dobro plačene bile su i ostale premalo slušane, u nepodesno vreme kada počinje televizijski program, i sa minimalnim brojem siušalaca na ograničenom prostoru. Da li je dovoljno što su naučni i umetnički stvaraoci prihvatili „ponudu” da sebe smatraju autorima tog programa? Za Radio-Beograd kao da je bilo najvažnije da ima „mirnu Bačku”, da knjiži minutažu preuzimajuči pasivno, tačnije, nezainteresovano gotove autorske ideje o celim serijama emisija ili prenoseči diskusije koje su se vodile na raznim naučnim, umetničkim i sličnim skupovima. Van 111 programa, nauka i kultura su se našle na sporednim kolosecima ostalih talasa Radio-Beograda, koji su daleko slušaniji nego 111 program. Prvi program još je zadržao neke od tih emisija, dok su se na II programu nauka i umetnost pojavljivale u sklopu vladajučih shema toga programa, uzgred, na koji minut, na preskok, više radi informacije ili publiciteta nego radi stvarnog zadovoljenja intelektualnih potreba nekih slojeva publike. O „Beogradu 202” da i ne govorimo; on je i bio smišljen za sub-kulturu. Uostalom, u optimalno vreme za radio-program, od 18 do 20 časova, nauka i kultura su gotovo simbolično prisutne na slušanim radio-programima. Prema tome, nauka i kultura su „preplatile” svoj odlazak sa I i II programa, gubljenjem gotovo svakog kontakta (sem u obrazovnim emisijama) sa širim auditorijem, Nije problem samo u tome što su sa tih programa potisnute nauka i kultura same po sebi, nego je sa njima zajedno umanjena uopšte intelektualnost svih slušanih radio-programa. Velika minutaža koja je pripadala nauci i umetnosti, čak predimenzionirana (i ne srećno korišćena) u prethodnim fazama Radio-Beograda, praktično je u trećoj fazi dodeljena

98