RTV Teorija i praksa

upravo kontakt-emisijama u kombinaciji sa ekonomsko-propagandnim programom. I to se mora konstatovati, jer je to činjenica presudna za razumevanje tadašnje situacije, pa i položaja kontakt-emisija. Koncepcijski, organizaciono i realizatorski, RTV Beograd je kao kuča svesrdno podržao promenu izvršenu u ovakvom obliku. Površna radiofoničnost je prihvačena i lansirana isto onako radikalno kao što je naš radio bio neutralan, prividno objektivan i nezanimljiv u drugoj fazi svog razvoja, odnosno politički angažovan u prvoj fazi. Na talasima te površne, prizemne, olake radiofoničnosti, vodila se u trečoj fazi politika sumnjive demokratije. Odjednom, kao da je svaki društveni sloj dobio programe za sebe; seljaci svoje emisije, „srednja klasa” svoje, intelektualci svoje, itd. Eventualne socijalne razlike često su podignute na nivo stvarnih duhovnih razlika, a sve je to, eventualno, bilo üblaženo i izjednačeno celodnevnim šarenim programom kao „Beograd 202”. U toj diferencijaciji kontakt-emisije imale su veliku, ako ne i presudnu ulogu. Daleko od incidenata, slučajnosti ili parcijalnih grešaka, ove karakteristike su zakonit izraz sveukupne orijentacije radio-programa, dakle programske politike u trećoj fazi od sredine šeste decenije do 1972-1973. godine. Mislim da je sada lakše utvrditi jednu suštinsku odluku Radio-Beograda koja se trajno održava i koja se može nazvati inertnošču, nekreativnošču, a možda, najpre, dubokim konformizmom. On nije tako bezazlen, naročito kada je reč o dubljim promenama. Po svom realnom položaju, mora im se protiviti, jer je neminovno da one pogađaju i njega. Povinovače im se na kraju, štaviše, ponašaće se kao da je odvajkada njihov pobornik, „Renesansu radija” u sedmoj deceniji sproveo je na način najbezbolniji za sebe, reformišuči samo spoljni, površinski sloj radio-programa. Autokritiku nije nikad temeljnije izvršio... Samosvest radija, kao medija sa jedinstvenim tehničkim mogućnostima, uglavnom je uhvatila korena u našoj sredini: valja se uz pomoć novih, najraznovrsnijih radiofonskih tekovina boriti i izboriti se za ono što je najglavnije - za sadržaj. To je tek prava renesansa čiji je najveći protivnik, opet, konformistička rutina sa svojim opreznim studijskim snimanjem dobrog dela programa umesto kontakt-emisija, sa demagoškim sečenjem talasa nove narodne muzike za Ijubav lažnijih „novih zvukova”, sa gušenjem voditeljstva uime spikerskog „ziheraštva”. Pokret ka dublje sadržajnom i društveno angažovanijem programu koji je tek počeo da rađa u našoj sredini istinsku radiofoničnost, ne ide pod ruku sa inertnim konformizmom. O tome je reč.

99