RTV Teorija i praksa

morao da doživi radikalniju izmenu svoga programa. Očigledno se neka sila u njemu samom tome dugo odupirala. O njenom delovanju najbolje će posvedočiti iskustvo centra, odn. tadašnjeg Odeljenja za studij programa, koje je godinama uzalud signaliziralo istinsku neophodnost veče dinamičnosti i radiofoničnosti programa beogradskog radija. Međutim, jedno takvo stručno telo u stvari je u RTV Beograd bilo ignorisano. Po kancelarijama su se gomilali njegovi izveštaji i rezultati istraživanja programa, bez odjeka, bez ikakvog praktičnog uticaja na odvijanje programskih stvari u „kući”, 2. Moglo bi se reći da je do promene došlo onda kada je ona spolja več bila ultimativno zahtevana. Ne mislim toliko na zvanične ideološke zahteve koliko na sam auditorij i njegovo sve aktivnije postavljanje prema programu Radio-Beograda. U pismima, željama itd. auditorij je sve češće tražio da program radija uvaži njegovu stvarnu životnu situaciju, njegove navike i njegov ukus. Radio više nije mogao da se oglušuje o promene izvršene u društvu, u socijalnoj okolini, promene koje su donele povećanje standarda, slobodniju dokolicu, razvijenije osečanje prava auditorija prema sopstvenom verovanju i znanju. Ali radio je popustio tek onda kada su se promene u okolini direktno izrazile u vidu pritiska na sam radio. 3. Dobrim delom zbog svog dotadašnjeg zakašnjavanja, inertnosti, anahroničnosti, Radio-Beograd je u treču fazu, punu najsloženijih zadataka, uleteo naglo, i pitanje da li dovoljno pripremljen. A trebalo je da se mnogo menja. U prelaznom periodu čini se da je mnogo, ako ne i najviše dragocenog vremena otišlo na organizaciona i materijalna pitanja. Njihovo raspravljanje, naravno, ima ogroman značaj u ovakvim poduhvatima, kao njihova realna osnova, ali mi se (ne samo u Rađio-Beogradu več uopšte) ponašamo kao da se tim pitanjima iscrpljuje naša briga. 4. Proklamovana je radiofoničnost - ali u nju je radio uleteo kao bula grlom u jagode! Zbog toga je tokom druge polovine šezdesetih godina preveliku ulogu igralo indirektno programiranje, što će reči dovijanje, snalaženje na licu mesta, programske improvizacije. Na jednoj strani uvažavao se diktat „tržišta”, tj. auditorija apstraktno apsolutizovanog, češče „ро sluhu” nego na bazi rezultata stručnog ispitivanja. Na drugoj strani ne samo da su tolerisani, već su uzdizani i veličani nedoškolovanost, nedoobrazovanost i nadobudnost „kontaktmena”, Ijudi koji su priličan deo najudarnijeg programa nosili na svojim nejakim plećima. I naužno je u

97