RTV Teorija i praksa

Dilema o smeru ovih tendencija pojačana je nedostatkom određenih teorijskih, odnosno estetičkih uopštavanja. Mi smo navikli da u svetu literature izvesne pojave zaokružujemo intencijama koje su njihovi protagonisti manifestno izrazili i sledstveno tome u svojim delima realizovaii. Radio-dramska produkcija jednim je korakom u literaturi, a drugim izvan nje, u pokušaju da joj se bar delimično otme, da ne ostane zarobljena u klasičnoj pozorišnoj podeli u kojoj je samo tekst direktno autorstvo, a sve drugo je sekundarno, reproduktivno, u krugu date literature. Izgleda da se i pojam bučnih formi, mada ne potpuno, u največoj meri oslanja na takve tendencije; bučnost se javlja kao moguče suprotstavljanje usporenom, analitičkom i psihološki fundiranom dijalogu. Literarno disciplinovanoj stvarnosti suprotstavlja se „akordna”, kolažna i uznemirena stvarnost, bučnija i agresivnija, pomalo slična jednoj prethodnoj stvarnosti koja se obelodanila u novim pozorišnim tendencijama. Moglo bi se, dakle, konstatovati da se ove nove radio-dramske tendencije, bar delimično, podudaraju sa novim (starim) pozorišnim ili filmskim (dokumentarnim) tendencijama, koje su nas donedavno provocirale da bi se danas manje-više smirile i polako pretvorile u konvencije. Sličnosti, nema sumnje, ima, ali isto tako postoje i razlike, рге svega one koje se zasnivaju na specifičnosti radio-dramske umetnosti, u posebnosti njene komunikacije i stalnom razvoju tehnike (stereofonija, kvadrofonija i veštačka glava), čiji je udeo u oblikovanju radio-dramskog dela sve izrazitiji. U praksi jugoslovenske radio-drame, takozvane bučne forme (i sve ono što stoji iza i ispred njih) izgleda da u največoj meri karakterišu zagrebačku i beogradsku produkciju, a dehmično i sarajevsku, u krugu sličnih htenja i programskih traganja, dok bi se o nekakvoj bučnosti skopske dramske produkcije mogio govoriti u nešto drukčijem kontekstu, više vezanom za originalne radio-dramske tekstove nego za dokumentarno-dramska i druga eksperimentalna istraživanja. Ljubljanska produkcija ostaje u krugu klasične radio-drame, dakle, u celini verna radio-dramskom tekstu, uz nastojanje da ga što bogatije radiofonski realizuje; istraživanje je više usmereno ka izražajnoj perfekciji nego ka mešanju stilova i novim kombinacijama materijala, te je otuda i izrazitija uloga intimne forme, što ne znači da su akcenti bučnog isključeni. Prema onome što se sada dešava i kako se dešava u domenu jugoslovenske, i ne samo jugoslovenske radio-drame, takozvane bučne i intimne forme i jesu i nisu alternativa. Alternativnost je u mogučem estetičkom preferiranju, a nije u odbacivanju jednog

102