RTV Teorija i praksa

profesionalnih, a па dmgoj niz nacionalno-kulturnih pretpostavki. U kontekstu ove funkcionalne smislenosti, čule su se u toku daljih razgovora i ideje potkrepljene odgovarajućim citatima, o permanentnosti radijskog programa u smislu kontinuiranog vremenskog proticanja, kojem bi morali da se podrede i radio-dramski programi. Cini mi se da je ova poenta o tekućoj radijskoj vrpci, па kojoj se ritmično sustižu i smenjuju sve programske vrste, uključiv i radio-dramu, predstavljala izazov za svestraniju i produbljeniju raspravu. Ali, opaska je ostala opaska, ne izazvavši nikog. Рге svega, teza o proticanju radijskog programa može se shvatiti tehnički, kao nesporna obeležavajuča, odnosno opisna oznaka koja i nema neku specifičnu težinu sem što konstatuje činjenično stanje, budući da radijski program zaista neprekidno „teče”. Međutim, dalje konsekvence teze o „permanentnom toku” moraju doći i do pitanja o tome kako teče radijski program, kao i do onog sledečeg o kriterijima jedinstvenog toka. Ako bismo ovu upitnu konstrukciju usvojili, morali bismo je i dalje širiti: budući da radijski programi pripadaju i bitno različitim tipovima komunikacije (informativno-politički, muzički, dramski), ne bi li traganje za jedinstvenim tokom značilo uplitanje u rđavu opštost ili, ne bi li takav jedinstven tok potirao određenu specifičnost? Ili, da budem konkretniji; kako sada stvari stoje u našim radijskim programima, drama je najmanje pogodna za taj zamišljeni, ravnomerni tok; štaviše, svojom strukturom, svojim jezikom, pa i vremenom trajanja, ona bitno iskače iz takvog toka; ona je istovremeno i proticanje i zaustavljanje, bar u odnosu na ostale programske tokove. Prema tome, drama se ne uključuje u jedan tekući program, kakav, recimo, neguje „Studio B”. Da bi proticala u jednoj takvoj koncepciji radio-programa, drama bi morala biti razorena iznutra i prevedena na nekakve sekvence koje bi se eventualno uklopile u brzoklizeću traku. Nekome može izgledati da su ova razmatranja obična metodološka varijacija logički situirana u samoj sebi, bez stvarnih programskih značenja. Ali, da baš stvari ne stoje tako i da prethodna, prividno sama od sebe nastala „logika”, ima i svoje praktične programske impiikacije, potvrđuju i nedavni razgovori o programskoj shemi Radio-Beograda, kada su se upravo čula mišljenja o potrebi „proterivanja” radio-drame, odnosno o njenoj redukciji u ime tekuće koncepcije. S druge strane, istina, sa bitno drukčijim pretpostavkama, u istu (rđavu) opštost mogla bi se uključiti i razmišljanja Dragoslava Simića objavljena u ~RTV Teorija i praksa” (broj 10, 1978),

104