RTV Teorija i praksa

pod naslovom Pozorje zvuka, buduči da se i u tom tekstu različite programske strukture i funkcije pokušavaju eksterno objediniti, s tim što je ovde radio-drama neka vrsta obrasca kojem bi se pojedini delovi programa približavali. Otkuda ovakva i slična razmišljanja o „univerzalizaciji” radijskog programa? Verovatno motivi i inspiracije ove vrste imaju različite korene i povode. Čini se ipak izvesnim da i samo susedstvo novinarskog i umetničkog jezika na radio-talasima uzrokuje i određene međuuticaje kao i prirodnu želju da se sve stavi pod jednu kapu i da se iskaže u jedinstvenom imenitelju, bez ostatka. U kontekstu takvih razmišljanja postaje jasnijom i razumljivijom i upitanost o stvarnoj ulozi radio-dramskog programa u savremenoj nacionalnoj kulturi, u konkretnoj društveno-kulturnoj stvarnosti. Situirana u te relacije kulturna funkcija radio-drame dobija konkretna određenja, lišena eventualne deklarativne opštosti. Teza o „vlastitom luksuzu” (misli se na luksuz radio-dramskih redakcija) ima izvesnu ambivalentnost sličnih značenja kao i teza o jedinstvenom toku radijskih programa. Naime, ukoliko se pojam luksuza identifikuje kao samozadovoljnost onih koji se radio-dramskim programima bave, kao njihova zatvorenost i „umiranje u lepoti” sopstvenih kriterija, onda je takva teza sugestivno delatna buduči da se njome pledira za otvorenost i slušalačkog i kritičkog javnog mnenja. Ukoliko pak teza o luksuzu isključuje eksperiment, kao i profesionalno traganje i usavršavanje, onda bi imala suprotno značenje, približila bi se povratnom redukovanju, eksternom ograničavanju stvaralaštva. Јег, kad je reč o radio-drami, odnosno o radio-dramskim programima takvim kakvi su danas, treba reći da su tu tradicije, konvencije i iskustva daleko od jedinstvenog toka, da je, dakle, i u okviru samog žanra skoro nemoguće govoriti o njegovoj estetičkoj zaokruženosti. Radio-drama, kao novi umetnički izraz, i dalje je u nastajanju, što podrazumeva i omogučuje širok prostor stvaralačke inicijative. Ukoliko je program, kao celina, hermetičan, nekomunikativan, onda se takav program može smatrati luksuzom, suvišnim luksuzom, jer masovni medij ne može da uključuje samo prava i slobodu programskih stvaralaca nego i slobodu i potrebu onih koji taj program slušaju i, budući da u njemu i materijalno participiraju, ali ne samo zbog toga, s pravom očekuju da njihove kultume potrebe budu adekvatno zadovoljene. Ukratko, u radio-dramskim programima ima luksuza na oba nivoa. Čini mi se da je neophodno njihovo razlikovanje, uz napore kojih dosad nije bilo dovoljno da se ovaj drugi

105