RTV Teorija i praksa

(negativni) nivo (loša komunikacija sa slušaocem) odlučnije i različitim oblicima staino stvaralački prevladava. ZNAMO LI NEŠTO O SLUŠAOCU RADIO-DRAME? Gledalac u pozorištu je sastavni deo igre, učestvuje neposredno u igri, reakcije su mu vidljive i, u izvesnom smislu upučujuče, kako u kontekstu tenzija dramskog toka zbivanja tako i u odnosu na direktan uspeh predstave i njenu dalju sudbinu. Pozorišni gledalac je samom činjenicom kolektivnog okupljanja izborio pravo da ga svi uvažavaju; autori i izvođači, kritičari i pozorišne uprave. Bioskopski gledalac, mada je njegov položaj bitno izmenjen u estetičkom smislu - nema mogučnosti neposrednog uticaja na zbivanje koje je ranije fiksirano na traci, ostaje u granicama kolektivne društvene situacije kao izuzetno relevantna činjenica za sve nivoe filmske produkcije i distribucije. TV dramski gledalac gubi kolektivna obeležja, njegovo estetsko doživljavanje je kamerno, individualno ili grupno, njegove neposredne reakcije su osamljene, bez mogućnosti da se na relevantan način artikulišu, čak i u onom naknadnom (bioskopskom) smislu. Kao kompenzacija tom redukovanom, pasivnom položaju gledaoca TV drame, javljaju se posrednici u liku kritičara, komentatora, anketara, sociologa i drugih tumača javnog mnenja, sa željom da i njega übace u igru, mada češće übacuju sebe i svoja shvatanja. U tom velikom komunikacijskom posredovanju nastaje i neka vrsta televizijskog života koji se umnožava i usmenim piltem, pretvarajući se u stalno ogovaranje i prigovaranje, ali i u stvarnu kritiku, čija se masovnost ne retko pretvara i u opipljiv činilac uticaja na programsku politiku. Nastankom radio-drame nastaje i dalje izolovanje recipijenta, nastaje neka vrsta kvalitativne promene u kojoj se gledalac preobražava u slušaoca; redukovana su i njegova čula i mogućnosti njegovog uticaja na stvaranje programa. Ostaje u najmanju ruku otvoreno pitanje da li je slušalac radio-drame nešto izgubio prvom redukcijom (čula). Tehnički jeste (lišen je slike), a suštinski možda i nije, budući da u toj redukovanoj situaciji nastaje i izvesno kompenzaciono polje: lična sloboda ponašania u apsolutnoj izdvojenosti slušanja, bez sporednih i ekstermh uticaja, velika slušna i intelektualna koncentracija, kao neka-vrsin uuurazumevajuće i prinudne duhovne samođelatnosti koja se produžava i posle završenog slušanja.

106