RTV Teorija i praksa

Nije li, rnožda, upravo u toj specifičnosti situacije radio-dramskog slušaoca sadržana i specifična izražajna mogućnost radio-drame, ne javlja li se radio-drama kao jedna od retkib šansi savremenog čoveka da malo bude i sam sa sobom, da bez spoljnih pritisaka, tačnije bez jednog dela tih pritisaka, aktivira svoje duhovne i estetske potrebe i mdgučnosti (u tom kontekstu i diskusija o bučnim i intimnim formama u interpretaciji radio-drame dobija izvesnu smislenost, јег še bučnost može tumačiti i kao vid zvučnog pritiska i nasilja; ali, rasprava o tome ostaje u okviru dela samog). I mada prva redukcija, pretvaranje gledaoca igre u slušaoca igre, može da bude različito shvaćena i tumačena, čini se da ona druga redukcija (društvena) slušaoca radio-drame, koja ga, bar u današnjoj situaciji, ostavlja skoro u potpunosti bez mogućnosti uticaja na programsku politiku, može biti protumačena isključivo kao osiromašena, odnosno kao nerazvijena i nedemokratska situacija, Moguča kolektivnost slušanja radio-drame ima ograničenu vrednost, kao izvesna vrsta javne, povremene provere, nikako kao principska zamena za individualno slušanje, ne samo iz tehničkih razloga (nemogućnost da se slušalačko telo okupi u dvoranama za slušanje) nego i zbog prirode medija, stvaralačke i komunikacijske. Ukratko, radio-dramski slušalac ne može da se vrati u položaj ni pozorišnog ni filmskog gledaoca sem u eksperimeritalnom smislu (snimanje pred publikom i javno slušanje). Može li onda bar da se nađe u situaciji TV dramskog gledaoca, da posrednim putem jače izrari Svoja prava, svoj uticaj i svoje mišljenje o radio-dramskim programima? U prethodnom pitanju sadržan je i zaključak o nepostojanju posredničkog kruga, o izolovanosti radio-dramskog šlušališta. Prema ocenama koje su se čule na savetovanju u Trebinju, takav zaključak izgleda nesporan o čemu svedoči nerazvijena kritika, slabo interesovanje drugih informativnih sredstava za radio-dramsku umetnost, nepostojanje specifičnog vida kulturnog života u kome bi radio-drama imala naglašeniju ulogu, nedostatak anketnih i drugih socioloških istraživanja, kao i činjenica da su društveno organizovani subjekti koji se bave kulturom (samoupravne interesne zajednice, kulturno-prosvetne zajednice, sekcije za kulturu SSRNJ, kao i pojedina profesionalna udruženja) nedovoljno zainteresovani za moguči i stvarni kulturno-umetnički uticaj radio-dramske umetnosti. 1 tako jedna od najmasovnijih kulturnih delatnosti ostaje anonimna u domenu javne kritičke ocene, pa čak i u pogledu realne širine svog uticaja, pošto i o tome ne postoje pouzdani pokazatelji do danas u Jugoslaviji nije bilo ni jednog celovitog istraživanja namenjenog isključivo slušanosti radio-drame.

107