RTV Teorija i praksa

U Jugoslaviji ima samo nekoliko kritičara koji pišu o radio-drami, pa i njima je taj posao usputna ili jedna od aktivnosti; više je to lični entuzijazam i lično osečanje potreba kulturnog trenutka nego posledica promišljenog, društvenog određivanja u redakcijama pojedinih glasila. Takva kritika, u kvantitativnom smislu krajnje neraizvijena, nije i ne može da bude stvarni i svestrani izazov masovnoj radio-dramskoj produkciji. Takva kakva je, radio-dramska kritika minimalno zadovoljava, samo prvu kulturnu potrebu (popularizacija radio-drame) povremenim prikazivanjem pojedinih premijera. Najveći broj premijera ostaje bez ikakve ocene, nema celovitijih kritičkih osvrta o pojedinim serijama, ni u repertoarskom ni u realizacijskom smislu. Kritika je, dakle, kvantitativno nerazvijena, uglavnom dobronamerna i u svojoj funkciji pionirska, usamljena prethodnica nastajanja kritičkog javnog mnenja. Prazna pozorišna dvorana ili bioskopska sala izrasta u kulturno-kritičku činjenicu prvog reda, to je bumerang sa povratnim dejstvom na ceo krug neposredno odgovornih za repertoarsku politiku, ima snagu fetiša čak i kao pretpostavka, unapred zastrašuje i autore i izvođače i producente, Isključeni radio-aparati u vreme emitovanja neke radio-drame ne mogu nikad da uznemire; odgovorni čak neće ništa ni saznati o svojim zaslugama, oni su zaštićeni udaljenošču i parcijalnošću auditorija koji se i ne oglašava. Radio-dramskog slušaoca otkrivamo jedino ponekad u opštim barometrima o slušanosti radijskih programa, pronalazimo ga u satnici, u koloni vremena koje se podudara sa emitovanjem radio-dramskih dela, bez ikakvih bližih oznaka, uprosečenog na bazi uzorka, po principu sluša - ne sluša Uglavnom ostaju nepoznata sva druga pitanja o slušanosti, a bez njih je nemoguč bilo kakav praktičan zaključak o stvarnim kulturnim potrebama i željama slušalaca. Nedovoljno interesovanje za kulturne efekte radio-drame upućuje, možda, i na šire zaključke o našoj kulturnoj stvarnosti koja se,-uz sve samoupravne stimulanse i podsticaje, otvara najpotpunije u okviru klasičnog dnevnog reda, u domenu tradicionalnog institucionalizma, ostavši izolovana i gluva za one kulturne tokove koji su izvan dinarskog uticaja samoupravnih interesnih zajednica kulture, odnosno izvan starog institucionalizma i profesionalizma, izvan nasleđenog rubrikovanja u kulturnim redakcijama pojedinih dnevnih pa i nedeljnih listova i časopisa u koje je nekako, makar i delimično i stihijno, prodrla kritička misao o televizijskim kulturnim programima, ali ne i o radio-dramskim temama i sadržajima. I, dok je radio-drama već uveliko izašla na veliku scenu,

108