RTV Teorija i praksa

unapređenje kvaliteta, da preduzimaju odgovarajuće когаке na liniji potpunijeg otvaranja prema javnosti (u nekim redakcijama osnovani su i posebni programski saveti, povremeno se organizuju i javne tribine o pojedinim emisijama, susreti sa radio-dramskim autorima i drugim saradnicima, pripremaju se godišnji repertoari, aktuelizuje produkcija osvajanjem dokumentamo-dramskih formi). Čini mi se ohrabrujućom činjenica da je na ovom savetovanju bilo mnogo više kritičkog nezadovoljstva nego stereotipnog ponavljanja oveštalih fraza sektaškog tipa, poput onih o „najmasovnijem pozorištu”, o „milionskom auditoriju” i sličnim menadžerskim hvalospevima koji su objektivno zaustavljali kritički i celovit razgovor o radio-drami, o njenoj društveno-kulturnoj ulozi i njenim estetičkim i estetskim posebnostima i karakteristikama. Ali, i pored ovih ohrabrujućih tonova, i dalje je ostao utisak o izvesnoj nesistematičnosti i nedovoljno agilnom akcentovanju otvorenih i sagledanih problema, pa i o prisustvu shvatanja iz vremena kada je radio-drama pravila svoje prve когаке, što se najbolje ogleda u jednostranosti angažovanja i nedovoljnog uvažavanja činjenice da je radio-dramska produkcija svojom količinom uveliko nadvladala svoje pionirsko doba. Inercijom i jednostranošću može se objasniti i činjenica aa se, na primer, u radio-dramskim redakcijama može uspešnije analizirati stanje naše radio-drame u odnosu prema evropskim iskustvima, nego u odnosu prema auditoriju kojem je ta produkcija namenjena. OTVORENA PITANJA TEMATSKOG KRUGA I diskusija o savremenoj tematici radio-drarae u Jugoslaviji imala je kritičku manjkavost, sličnu onoj koja se otvorila u razgovoru o drugim temama, a mogla bi se jednostavno iskazati kao nedpvoljna materijalna utemeljenost uslovljena nedostatkom produbljenih analiza, kako na jugoslovenskom, tako i na republičkim nivoima. Otuda je i referentu o ovoj temi, Miri Đorđević, ostalo da konstatuje kako „hronologija dramskog stvaralaštva na radiju na žalost nije pregledna, a linija različitih tematskih opredeljenja varira od redakcije do redakcije”. Manir varijacije nije mogao, razume se, nadomestiti potrebu celovitijeg uvida u domen tematske savremenosti, pa smo umesto poželjnog prozora u svet radio-dramske tematike tokom nekoliko minulih decenija ponovo bili suočeni sa parcijalnom analizom zasnovanom na sadržajima dve-tri emisije i pojedinim opaskama rđave opštosti o gledaocu koji je „zasićen

110