RTV Teorija i praksa

malograđanskim ambijentima i apstraktnim, njemu tuđim situacijama stranih podneblja”, o autorima od kojih se „očekuje da materijal za svoje uraetničko stvaralaštvo potraže u svakodnevnom životu”, o pomalo već prevladanoj podeli između drame prvih i trećih programa, o „istorijsko-socijainoj kontroverzi između radnika iz neposredne proizvodnje i administrativnog rukovodstva (koja) u samoupravnim socijalističkim odnosima može da ponikne samo iz nezdravih međuljudskih odnosa”. I meni sada, dok ispisujem ove komentare sa savetovanja, o savetovanju i povodom njega, ne ostaje ništa drugo nego da čitaocu sugeriram još nekoliko varijacija o savremenoj tematici radio-drame. Cinjenica je da se u dramskim redakcijama stalno traže odgovori na ovo pitanje raspisivanjem javnih i pozivnih konkursa, večom neposrednom saradnjom sa autorima, favorizovanjem tema i dela iz vanevropskih kultura, osvajanjem novih mogućnosti radio-dramskog stvaralaštva - pre svega u domenu dokumentarno-dramskih emisija itd. Iskustva i rezultati su različiti, ali vrednih kritičkih osvrta nema nigde, tako da ta iskustva ostaju nevalorizovana i parcijalna (o tome sam več nešto rekao). A tekuća „filozofikacija” prakse radio-dramskog stvaralaštva, redakcijska i ona šira, svakodnevno zahteva niz aktuelnih estetičkih, programskih i produkcijskih odgovora, ne samo zbog različitih shvatanja i tumačenja novih i starih tendencija več, pre svega, zbog oskudne, nerazvijene kritičke misli koja, buduči da egzistira u uskom krugu, s jedne strane, ne može da samu sebe proveri i poredi, a s druge, može i dalje da se zasniva na anahronim i krajnje uprošćenim shvatanjima. A upravo rasprava o savremenoj tematici radio-drame sadrži ponajviše poprečnih zahteva, u smislu zanemarivanja specifičnosti radio-dramskog dela i nesagledavanja slojevitog značenja pojma savremenosti u kontekstu umetničkih kriterija i merila. S druge strane, autonomnost i specifičnost radio-dramskog dela izrasta u barijeru usmerenu protiv novih ideja i inicijativa. U ime specifičnosti i razuđene uslovnosti savremenog u radio-dramskom delu, ne može da se sa dnevnog reda ukloni potreba osvajanja riove, savremene tematike, čak i u bukvalnom, neposrednom smislu, jer ona nije strana ni radio-dramskom delu, ni njegovoj kulturno-umetničkoj ulozi. Radio-drama je najkamerniji doživljaj, ali i najmasovnija komunikacija; prvi momenat određuje njenu'specifičnost u okviru medija i umetničkog žanra, a drugi je uključuje u tokove opšteradijskog i drugog masovnog opštenja. Ova dvojnost pretpostavki i kriterija teži i ka lošim unifikacijama i ka

111