RTV Teorija i praksa

nezainteresovana za stvaralački fenomen ove siovenačke ekipe; „kompanija Franca Puntara” bila је više predmet kuloarskog prigovaranja nego stvarne kritičke analize. To su, otprilike, bile uvodne reči Zorana Popoviča, jedinog diskutanta o dečjoj radio-drami koji se, pored ostalog, odlučno založio za punu kritičku valorizaciju stvarne uloge Franca Puntara i njegovih saradnika u nastajanju i razvoju slovenačke, pa i jugoslovenske radio-igre za decu. Mada je ovaj apel, inače višestruko opravdan, došao sa izvesnim zakasnjenjem, čini mi se da ovom prilikom treba izdvojiti jedan element apostrofiranog primera, element takozvanog timskog rada u dramskim programima, budući da su u takvom stilu sadržane i neke bitne pretpostavke unapređenja kvaliteta radio-dramskog stvaralaštva uopšte, ne samo onog koje je namenjeno deci. U našim radio-dramskim redakcijama bilo je više pokušaja da se zasnuje timski rad, da se za specijalne programske projekte oforme autorske ekipe u koje su se po pravilu uključivali pisac, reditelj, muzičar i ton-majstor. Rezultati takvih pokušaja su različiti, a različita je i praksa ekipnog okupljanja. Tim Franca Puntara oformio se prirodno, neposrednom saradnjom i zajedničkom akumulacijom iskustva koje se potvrđivalo i razvijalo. Formalno stvaranje ekipa, zasnovano na operativnim pretpostavkama, a i takvih je pokušaja bilo, pored ostalog i u beogradskoj Redakciji radio-drame, nije moglo da ode mnogo dalje od početka, od klasične podele rada (autor, reditelj, muzičar i ton-majstor), јег formalno objedinjavanje profesija u oblik ekipnog rada može da unapredi saradnju realizacijskog tima i potencira međuzavisnost svih elemenata radio-dramskog dela, ali teško može da se širi i određenije stvaralački potvrdi, kao estetska samosvojnost trajnije orijentacije i trajnijih rezultata. I u zagrebačkoj produkciji favorizovan je svojevremeno timski rad, u jednom delu njenog programa - u dokumentarno-dramskim emisijama, Zagrebački timski rad bio je više zasnovan na projektima, na realizaciji pojedinih zadataka, nego na jednoj estetičkoj srodnosti u kojoj bi postojao prethodni, autorski spiritus movens. I pored toga, ostaje činjenica da su i ovakvim načinom rada nastale veoma zapažene i uspešne dokumentarno-dramske emisije; možda najviše zbog toga što su ipak realizovane kao imenitelj zajedničkog, nerutinskog htenja, šire podržanog i negovanog, i što su za njihovu realizaciju stvarani nestandardni uslovi: svestrane prethodne pripreme, dugotrajno snimanje na terenu i dugotrajni rad u studiju.

113