RTV Teorija i praksa

komunikacija. Nekoliko trenutaka iz ove reportaže ušlo je zasvagda u imaginarni muzej „neophodnih Ijudskih susreta”. To su bili upravo oni trenuci koji su odstupali od stereotipa u kojem voditelj-namernik raportira problem po klišeu ~mi pitamo - vi odgovarate”. Svetolik Mitić se raspitivao o životu monahinja u okrugu manastirskih konaka sa decentnošću pridošlice koji je svestan izuzetnosti života ovih žena, postavljajući im pitanja s preciznom znatiželjom televizijskog radnika kome je stalo da i gledalac oseti tu izuzetnost života, povećavajući time pozornost gledaoca na fenomen ulaska televizijskih kamera u takav jedan sebisamosvojan svet. Mitić je pitao i ono što ni najsmeliji gledalac ne bi očekivao ni pretpostavio da se može manastirski čovek upitati. Pitao je prvu sagovomicu, monahinju Nedelju, ,Je 1’ to običaj da se u manastiru posluži slatko kad došljak stigne”. Predložio je na to da sednu i porazgovaraju. Pitao je zatim monahinju ~da li jedete meso”, „koliko trošite”, ~da li postoje neke zabrane...” Monahinja Nedelja je na isti način, „као usput” odgovarala, kao da je sasvim prirodno da je televizijski voditelj pita o tome kako živi i šta joj je smisao života. Jednu drugu monahinju, Ninu, koja radi ikone, pitao je ~šta radite sem toga, kad ikone ne radite”, „како živite ovde” i „Jeste li zažalili što ste ostali u manastiru”. A jednu monahinju je Mitić sasvim usput zapitao ~šta sanjate noću.” Uz muziku Vangelosa (Raj i pakao), u fokusu izvanredne кгипеге Časlava Pantelinca i pod savršenim ritmičkim ravnanjem režisera Miljenka Derete, sedamnaest monahinja omanjeg manastira кгај Kruševca ispričalo je Svetoliku Mitiču ono što Bogu ne ispričaše - jer su to bile sve „obične”, „tekuče”, „usputne” stvari koje tek Ijude kojima slatko i vodu nudite može zanimati. „Šta sanjate noću?” - zar to nije pitanje komšije, rođaka ili prijatelja koji bi da dozna bit vašeg življenja da vas ne povredi otkrivanjem značaja motiva zbog kojih to pita, Gledalac ove reportaže je upravo bio sačuvan od osećanja silovite, namerne motivacije, od „zavirivanja u čanak ispitanika”. Sedamnaest monahinja je reportaža koja se prati u prvom redu kao svet manastirskog kodeksa ponašanja koji je zatvoren a poželjan, jer ga Ijudi koji u njemu žive žele takvog ustrojenja, navika i društvenog odnosa prema ostalom delu sveta. Osečanje zajedništva sa Ninom i Nedeljom, dveju sestara iz bivšeg, svetovnog života i iz ovog, monaškog, ostvarivalo se u proosećanju za njihove životne norme i opažanja stvarnosti koju i mi s njima delimo na istoj teritoriji, „dok nam život zajednički traje”.

157