RTV Teorija i praksa

Da televizijska reportaža može izvitoperiti i najiskrenije porive sačinitelja i odvući dokument u ravan puke informacije i načela ~mi smo tu s kamerom - znači da postojite”, pokazala je epizoda iz dokumentame serije Žena danas koju je pripremila Televizija Sarajevo. Zabeleženo po emitovanju, na noč 1. juna 78: Voditelj Mirjana Jančić i njeni razgovori sa bolničkim osobljem zapremaju više od polovine emisije što guši osnovnu ideju predstaviti najsavremeniji način porađanja u jednoj tako vrhunski opremljenoj akušerskoj klinici kakva je „Zehra Mujdovič” u Sarajevu. Smisao čitavog projekta lavira u tome da se do кгаја iskaže zadatak ulaska televizijskih kamera u porođajne sale. Da li je informacija o zbivanju u porođajnoj sali važnija od toga da se opiše kako podnosi svoje stanje porodilja tzv. bezbolnog porođaja? Stiče se utisak da se preračunavaio šta je televizijski zanimijivije, šta se publici rrlože dopasti, a pri čemu bi zatvorila oči; šta televizija može snimati a šta ne bi trebalo ako se več ne mora; i na isti način - kalkulisalo se sa konkretnim Ijudskim životom, sa porodiljom koja kao da je bila tu samo da ilustruje htenje televizijskih radnika da efektno zabeleže bezbolno porađanje koje je tako „fino” i „zaglađeno” (bez odviše krikova i sličnih, propratnih neugodnosti za oči i uši) da pogoduje Jehnici snimanjai voditelju koji ima više radnog prostora za manevar sa mikrofonom... Nikakvo čudo što je rođenje deteta upravo voditelj doživeo sa najviše vidnog i čujnog uzbuđenja. Dok je Jančička uzvikivala ~što je lepa bebe, što je lepa beba”, majka-porodilja još ni glasa ni osmeha nije pustila, a doktori su savesno govorili u Jančičkin mikrofon šta će se dalje dešavati... Ispalo je: dete se rodilo živela televizija! Živela televizija koja sve s pažnjom prati, koja je na svakom mestu važnom po društvo, koja sve beleži, koja ulazi tamo gde je najopasnije po život, i tome slično... No, ako komentar „о lepoj bebi” Mirjane Jančić možemo podvesti pod iskrenu radost žene koja je na čas zaboravila da je komentator a ne protagonist događaja, ničim se ne može obrazložiti ono dugo, | besomučno beleženje reakcije još umorne porodilje kojoj babica prinosi dete tik uz glavu da bi kamera zabeležila prvi dodir majke i tek rođenog deteta. Ta puna dva minuta nasilnog približavanja deteta zamorenoj majci radi volje reditelja Nedima Đuheriča (montaža je mogla iseči nesuvisli snimateljski rad!), bilo je stravično korežiranje stvarnosti i mogućnosti tzv. objektivne televizijske registracije zbivanja. Kamera može sve zabeležiti, i neka beleži. Ali, kamera ne sme „dosoljavati” tamo gde bi htela da se predstavi kao svevišnji estetički bog. Radi lepote kadra, radi dobre kompozicije u kojoj

158