RTV Teorija i praksa

beba naleže па maminu glavu „ко anđeo na majku Bogorodicu” - ne sme se iznuđivati osećanje ni u aktera samog zbivanja, ni kasnije u televizijskoj publici, Etičko jeste estetičko, i tu nema druge. Od svih medija televizija najbrže pokaže naivni lik u prikazivanju svoje nevinosti kada jedno stvarnosno zbivanje protura kao svoju objektivnost. Naivno nije uvek nevino, objektivno je uvek jedna subjektivnost. Nije na televiziji da bude subjektivno uzbuđena dodirom majke i tek rođenog deteta ali, svakako, njen zadatak nije ni da takav susret režira. KAKO U FILM Kamera i čovek ispred nje, uobičajeni je uvod u film. Povremeno, ovu skoro sakramentalnu vezu naruše urednik ili spiker koji daju reč uvodničaru. Ponekad uvodpičar sa urednikom prozbori po koju o datom filmu, ponekad se spiker, najavljivač programa, osmehne neprofesionalnom petominutnom sagovorniku, ili čitaču, ako tako uvodničar hoće, Kada je emitovanje uživo, studiji u kojima se snimaju najave obično su bez prigodne scenografije, pa se tako uvod lako uklapa u tekuću traku informacija Ova vrsta uvoda u film najčešće se proglašava najmedijalnijom, no ona u sebi sadrži sumnjive pr'etpostavke o idealitetu veze čoveka - filmskog stručnjaka i kamere, Po viđenom, malo je onih koji savršeno dobro vladaju osećanjem za vreme (koliko je uobičajeno da se činjenice ekskatedra nabroje) i za ono televizijsko vreme koje, nabojem svoje prolaznosti, lovi i zapisuje svaki uludo utrošen trenutak. Nije sve ni u pažljivo napisanom tekstu koji uvodničara štiti od govorničkih smetnji (uzrećice, varijantni opisi) јег su mane iskaza i govora skoro bukvalno dovedene u prvi plan procene. U procepu „izreći sve o filmu u zadatih pet minuta” i sebe prikazati kao ličnost ~u vremenu koje me okružuje danas i ovde” uvodničar često prenebregava granicu televizijskog vremena i onog statičnog, vanstudijskog. Zato, i ona ogromna napetost u držanju, gestici i izgovoru. Zatim, skoro familijarna pričljivost u nekih uvodničara, smešak radi smeška, izigravanje velikog šarmera ili doličnog stručnjaka a dobro izgledajućeg momka. Ovaj se problem može rešiti jedino ako se najava kakva je danas po strukturi promeni, ako se razbije petominutni rafal spoljneg televizijskog saradnika (podrazumeva se da Ijudi sa televizije to nogu ~od oka”, bez mnogo muke i buke). Razgovor o filmu je mnogo prirodnije stanje za televiziju, pa se monolog uvodničara sasvim lako može pretvoriti u dobronamerno ćaskanje o filmu. Gledaoci i inače ne očekuju od najave da pouči: oni iščekuju novo lice kao novu reklamu, ali isto tako i stanje i ponašanje uvodničara kao jednog iz EPP. Za one koji

159