RTV Teorija i praksa

govor o datoj problematici, oni najčešće zloupotrebljavaju tu povlašćenu situaciju i okorišćuju se gostom kako im drago. To što je gost-specijalist doveden u studio na molbu da se čuje njegova misao, da se televizijska javnost upozna sa upućenim mišljenjem (bilo ono povoljno za tezu koja se zagovara ili je dovodi u pitanje), po nepisanom pravilu se podvodi pod sud: mi smo ti koji misle п ime istine i, nadalje, u ime javnosti - što bi značilo u ime Televizije. Na pameti je da gost-specijalist za datu oblast ne dolazi u studio da bi „popovao” iako s pravom pretpostavlja, pošto je već zvanično pozvan u studio (tome prethode sve one predsnimateljske operacije: poziv da se učestvuje, zakazivanje termina i sl.), da se od njega očekuje svestraniji iskaz od onog koji u jednoj rečenici može izneti prolaznik na ulici. To da je pozvan u studio a ne sačekan na okuci od reportera-anketara ujedno znači da je on partner za ravnopravnu misao (po vremenu kazivanja, pravu na potpitanje i sumnju da li je problem o kome je reč valjano pripremljen), što njegovu poziciju nužno razlikuje od položaja čoveka-nespecijaliste koji kao socio-uzorak ulazi u orbitu televizijskog sveznanja. Voditelj može znati više od sagovornika. Voditelj može znati i više od datog gledaoca. On se može boriti na krv i nož za ideju emisije - ali se ne sme boriti za ideju vlastodršca problema koji se iznosi. Nijedan problem nije dovoljno velik da bi se u to ime raščinila čulna pojava sagovornika. Ukoliko voditelj ima pravo na loknu, povišen ton i ishitren osmeh, onda prirodom stvari i svaki sagovornik ima pravo da odćuti na postavljeno pitanje ili da se glasno zapita zbog čega je pozvan u studio kad već voditelj sve zna, pa čak i ono što gledaoci očekuju od takvog susreta. Nijedan čovek neće svesno pristati da bude deo kompjuterskog mehanizma za odašiljanje suve informacije. I on ima loknu, nekakav osmeh i pravo na televizijski život i izvan zadatih mu nekoliko minuta. Ljude koje upoznajemo kao sapatnike studijskih razgovora, zaboravljamo brzo po metodi represije: zatomiti nesuvisla druženja, zaboraviti okljaštrene Ijude koji su u jednom času „služili jednoj velikoj idcji”, Voditelji ostaju - ponajviše po tonu i ruži na reveru. A informacija, do koje je tako stalo Ijudima sa televizije, preloči se u niz opštih utisaka, I tako velike ideje propadaju u kolotečini dnevničarskog sveznanja. Primera ima mnogo, ipak, podsetimo se hroničnih omaški voditeija Zenski rud-muški rod. Kino-oho, 3,2,1 - kreni. Da se voditeljstvo uči i neguje, pokazuje razrast voditeljstva jednog od naših najlucidnijih televizijskih ličnosti, Dobroslava Silobrčića. Od vremena Malih noćnih razgovora u kojima je

165