RTV Teorija i praksa

pravim glumcima. Tu nema ni pravih fabuia, ni pravih likova, a reklo bi se ni klasične glume. Tu postoji nešto što izrazito traži TV medij. Djeca tu zapravo glume igru, glume pjesme i ples, razgovor i neposrednu reakciju. Ona moraju izgledati prirodno u nekim trenucima, dok u drugima, dok recitiraju na primjer, tako ne moraju izgledati. Takva neusaglašenost zahtjeva je možda ono najteže što djeca moraju izdržati, ali što prije svega mora koordinirati, voditi i realizirati režiser. Na primjer, mnogo je lakše djeci u Ulici Sezam Džima Hensona (Jim Henson) jer se tamo od njih tražila samo igra ili odgovor na po koje postavljeno pitanje, a zatim tu su bile lutke koje uvijek olakšavaju djetetu boravak pred kamerama. U našoj Zlatnoj niti pred djecu ie bilo postavljeno mnogo težih zadataka i zahtjeva, a lutke nisu bile postavljene tako da im olakšavaju njihovo izvršavanje... O svemu tome nameće se razmišljanje, nakon gledanja naših emisija mozaičnog tipa, kao što su upravo dve zagfebačke Bistrooki Višnje Lasta i Zlatna nit. U ovoj drugoj uloga djece je postala još značajnija, čime je i režija dobila teže zadatke. Da li su i u ovim emisijama djeca i subjekti? Ili su zapravo objekti? Da li ona stvaraju? Možemo reći da djeca sama stvaraju na TV najviše u dokumentarnim emisijama, ili pak u onima koje su djelimice kontakt-emisije, a djelimice su dokumentarne, kao što je slučaj sa Mojom ulicom. Ovdje djeca stvaraju i pokazuju, bar večim dijelom, svoj vlastiti program. Ona su sasvim sigurno subjekti. Ona su to djelomice i u dokumentarnim reportažama i esejima o njihovu životu. U ostalim vrstama dječjih programa djeca su u večoj mjeri objekti kojima se upravlja, koja glume po odredbama režisera i govore tuđe tekstove. I jedno je i drugo potrebno televiziji, jer na svaki način dječji programi na TV ne mogu biti bez djece. A sve su vrste emisija takođe potrebne i sve imaju svoje mjesto. Ipak, ako na kraju konstatiram da ima premalo eksperimentalnog u svemu tome, mislim da se dotičem jednog od neuralgičnih pitanja Na primjeru serije Kocka, kocka, kockica Ljubiše Šokiča, Branke Bogdanovič i Branka Milićevića, gdje je eksperimenta bilo od samog početka, lijepo se л idi što se može postići sa djecom koju se animira za igru u kojoj se ona otkrivaju do kraja. To je jedan način i jedan rezultat, ali tu ne može biti kraj. Treba tražiti i dalje

179