RTV Teorija i praksa

neprilagodljiv, đehumanizovani svet, ustanovljen je gotovo u celom svetu kao model sa kojim se Ijudi najlakše poistovečuju. Dostigao je čak takav stepen da se filmovi ovog žanra ocenjuju u odnosu na nivo slaganja sa svetom za koji znamo kakav će biti. Razume se, ne znamo ništa takvo, ali je dovoljno ozbiljno i to što mislimo da znamo. Funkcija neadaptivnog perceptualnog imperijalizma sadržanog u sistemu distribucije masovnom auditoriju je onaj faktor koji neophodno vodi smanjenju broja altemativa za razmišljanje i akciju. Svet budućnosti, kakav se prikazuje u takvim filmovima, karakterisan je uvek stereotipnom opustošenošču. Budučnost nikad nije bolja od sadašnjosti, uvek je gora U njima je implicirana pretpostavka da progres ili ne postoji, ili se sastoji od übrzane trke ka sudnjem danu koja, prema tome, učvršćuje mišljenje da mi ne možemo ili ne treba da imamo kontrolu nad sopstvenom istorijom. U tim faustovskim budučnostima svet je napadački mehanizovan, maliciozno kompjuterizovan, nema korena i neopozivo je totalitaran. Najviši despot je jedan čovek ili mašina, ili oboje. Muškarci i žene žive aseksualni dehumanizovani život, fizički pretprogramirani, moralno istovetni, funkcionalno određeni užasnom gomilom ostalih Ijudi. Ljubav, žaljenje, sloboda i ostaie humanističke vrednosti ocenjuju se kao „neefikasne” i zato kao zločin protiv države koja se često poistovečuje sa logikom. Ove sumome vizije su, kao po pravilu, oživljene prisustvom pobunjenika čije su Ijudske emocije i humanističke vrednosti nekako preživele tehnokratsku čistku. On je heroj zato što predstavlja atavizam, zato što je kao mi danas; on voli, oseča, favorizuje lepotu, poeziju i pravdu. Priča dobija uobičajeni tok u konfliktu čoveka današnjice sa svetom sutrašnjice. Zaključak je predvidljiv (tj. neinformativan): ili atavistički heroj izaziva kratak spoj u kompjuteru, übija njegove zle programere i beži sa diktatorovom prekrasnom ćerkom - ili je sam uništen ili „rehabilitovaa” pošto se uključio u društvo živih mrtvaca. Ova opšta tema, sa ma kakvim varijacijama koje se mogu predložiti, karakteriše stav večine iz masovnog auditorija prema budućnosti i tehnologiji, jer to je stav koji najveći broj Ijudi može da prihvati kao „istinit” ili „realističan”. Značajno je da, u retkim slučajevima kada atavistički heroj pobeđuje snage zla, novi svet koji je njegova pobeda omogućila nikada nije naslikan. NEIZVESNOST ŽELJE Populamost ovakvih mitova deluje kao dokaz više za tvrdnju rukovodilaca masovnih medija da „daju publici ono što joj se

72