RTV Teorija i praksa

lako perceptualni imperijalizam ne podrazumeva neku tajnost, kao što je opšteprihvačeno, to ne znači i da ne sadrži najpodliju formu totalitarizma. Totalitarizam podrazumeva radikalan napad javne sfere na ličnu, a nema sfere koja je više lična nego što su to individualne percepcije i predstave. Upravo ta, najiičnija od svih sfera, najradikalnije je napadnuta od javne sfere utelovljene u centralizovanim masovnim medijima, sa njihovom strašnom sposobnošču da kontrolišu kolektivno razmišljanje i delovanje brzo i prodorno. A šta može biti radikalniji primer totalitarizma, nego moč masovnih medija da sintetizuju jednu jedinu politički relevantnu stvarnost, određujuči večini Ijudi i u največem broju slučajeva šta je realno, a šta nije, šta je važno a šta ne, šta je tačno a šta pogrešno, šta je dobro a šta ioše i šta sa čim stoji u kakvom odnosu? Ovo je, tvrdim, sama suština totalitarizma: kontrola želja pomoču kontrole percepcija. Danas je suštinsko naše programiranje inovacije, njeno stavijanje na dnevni red po zahtevu. Ali problem je želja da se inovacija programira, jer ona traži osečanje potrebe i shvatanje mogućnosti. Nalazimo se u kritičnoj dilemi da imamo potrebe i mogučnosti koje prevazilaze naše percepcije, samim tim i aspiracije, želje. Ovo nas vrača Aristotelovom pojmu „nepohodnog uslova” i „dovoljnog uslova”. U Aristotelovom smislu mozak je organ „neophodnog uslova”, izvor htenja i svrhe. Ako je želja da se ima upaljena šibica neophodan usiov, dovoljan uslov če biti da je zapalimo. Ako imamo ideju o željenoj državi budućnosti (ideju o upaljenoj šibici), značemo kako da delujemo u današnjici - zapaličemo je. Naučiti kako da osetimo potrebu za novim načinom života je izazov novog vremena. Moramo da povečamo potrebe kako bismo mogli da proširimo svoja opažanja i samim tim mobilišemo svoje želje. Ali, ne možemo da kultivišemo (u smislu povećanja) ono što nam nije dato. Ne možemo da zaista želimo ono što ne možemo da predstavimo jasno. Prema tome, nije istina da su se savremeni stavovi i vrednosti promenili. Istina je da očajnički pokušavamo da ih promenimo. Ono što sprečava naše frustracije da izgrade nove institucije je nesposobnost viđenja alternativa, nesposobnost koja rezultuje odsustvom želje, prema tome i zahteva za ovakvim alternativama. Znamo, na primer, da je sistem obrazovanja zastareo, ali nas odsustvo alternativnih modela sprečava da zamislimo kako društvo bez škole, tako i prirodu obrazovnih institucija u društvu koje je rasformiralo školu. Znamo da su naši sistemi komunikacija grubo neadekvatni, ali posle generacija neadaptivnog perceptualnog imperijalizma ne možemo da

74