RTV Teorija i praksa

Mrtvozornost studija. Tišina, samoća, i hladnoča koju je teško prevladati... Uperena svetlost otkriva Kalajićevu senku kao skup prototipova: senku na licu ćitamo kao senku glave filmskog glumca, a senku njegovog tela u „gangsterskom odeiu” prepoznajemo kao virtuelno telo skinuto sa neke manekenske piste. Jedino njegove šake nemaju pozajmljenu, kodifikovanu senku iz drugih medija, i stvarnosti tuđe televizijskom jeziku. Senka šake sve vreme traži svoj smisao sučelice pred okom kamere takmičeći se sa senkama uočenih prototipova i značenjem primirenih šaka visoke konotacije bradate Mona Lize Marsela Dišana (Marcel Duchamps)... Zamrli gest bradate Mona Lize čiji smisao Kalajić nemilice bombarduje i rečima - i šakom. U osnovi, oba рага šaka doimaju se kao predmetnosti same sebi ddvoljne koje poseduju „nemi jezik” - dok se ne konfrontiraju u prizoru i na taj način pošalju informacijsku, „gramatičku” poruku... Svako televizijsko prikazivanje Ijudske ruke daje upravo onakvo značenje kakvo je Vera HorvatPintarič pripisala rukama Leonardove Mona Lize - „Prikazana bez žila i nabora, bez osobenih pojedinosti što ih otkriva koža, osjenčena i meko položena na drugoj ruci, ona je sbkarski živa ili životno nestvarna. To je naglašeno glatka, gotovo gumena ruka (...) Odaile iznenadni dojam rasplinuča i raspadanja, dojam gotovo lešinskog tona Leonardovog sfmnata, a u njemu viada slika nestvarnih i gotovo nabuhlih ruku”. 2 U televizijskom prizoru koža poprima upravo jedan kvalitet „sfumata” koji nivebše one karakteristične mrlje i brazde koje inače filmska projekcija pojačava (bore, mladeži, graške znoja, fleke, strije, kapilari). Ono što pokreče teievizijskog gledaoca da se čulno veže za Uk na televizijskom ekranu je pokret te nedefinisane epiderme pročišćene od personalnih pečata. Ako zaista nešto može dati karakter čoveku koji se u fokusu televizijske kamere nađe 2-3 minuta onda je to pokret te „stiroporne”, „gimenaste”, „drampkaste mase” koja u TV prizoru gradi šaku, vrat iU. mišicu. Cela mitologija televizijskih zvezdi počiva na ostvarenju ideaUteta pokreta tih otkrivenih, nezaštičenih delova tela pred okom televizijske kamere. Zato televizijske zvezde strogo vode računa da deluju što materijalnije - da im osmesi, rukovanja, način sedanja i sedenja, pripaljivanje cigarete ili naprosto tapšanje drugog čoveka što više sliče gestici nemarnog,

2 Vera Horvat Pintarič: Gioconda u Sizifovu naručju, „Start”, br. 235, str. 68-71.

3 O stilizaciji je u nas pisao Sava Trifković, O prirodi televizijshe komunihacije, problemi dramaturgije, „RTV-teorija i praksa”, 8/77, zanimljivo ali i nedosledno: „Na televiziji nužno gledamo interpretaciju stvarnosti a ne stvarnost samu (...) Ona ne prima, ona odbacuje kao sebi strano telo, svaku stilizaciju, težeči potpunom, sveznačenjskom govoru, jednakom životnoj praksi, stvarnosti...”

149