RTV Teorija i praksa

opuštenog, zdravog čoveka. Računaju: to je ono pravo. U tome se često preteruje pa takve zvezde strče u TV prizoru jer se svesna nemarnost lako čita kao zamena za prirodnost, ili naprosto kao kamuflirano loše raspoloženje u vreme snimanja, odnosno emitovanja. No, biti prirodan nije isto što i biti televizijski veštastven. U tom smislu, možda najnegovanija izmišljotina televizijskih praktičara - da televizijska kamera otkriva čoveka onakvog kakav je u životu - otpada na sreču svih onih koji danima službeno gledaju TV program. Jer, da je tako, kako kaže spomenuta poslovica, šta bismo sa onom vrstom TV zvezde koja škrtari i u osmehu i u pokretu, čak štaviše koju godinama vidimo do pola (najavljivačice, spikeri). Miča Orlovič je bio popularan i u vreme kad mu niko nije znao visinu, broj cipele ni način kako seda za spikerski sto. Očigledno je da se televizijska komunikacija ostvaruje kroz stilizaciju 3, kroz medijsku preradu podataka iz stvarnosti. Ljudska figura pri tome trpi najviše promena: odlike jedne personalnosti se pred televizijskom kamerom pomeraju: ono što je u stvarnosti na jednom čoveku rogobatno, u TV prizoru če biti funkcionalno, ono što je zanimljivo na čoveku u stvarnosti u TV prizoru ne mora izgledati ni zanimljivo ni vredno pažnje. U fokus televizijske kamere od čoveka uđe pre svega i najviše ono što je zajedničko svim Ijudima u stvarnosti: glas, koža, odeča. Kad se ova veza ko „pravilo trojno” pokretom dopuni dolazi do ostvarenja TV lika. Pokret, učinjen ili neučinjen (s namerom denfovan) ima odlučujuču ulogu u razrastanju snage delovanja čoveka sa televizijskog ekrana. Nekom vrstom montaže unutar kadra pokret vezuju glas i odeču datog čoveka: koža biva dovedena u ravan metafore, Elektronska koža tek u pokretu označava čulno za stvarnosno mirisno, toplo, ijudsko. Ako ima mesta metafori u televizijskoj slici 4 onda taj naziv može jedino poneti ovaj trenutak „vaskrsavanja” ijudske kože fokusiranim pokretom koji dopire ргеко „гатре” do gledaoca kao ispoljena čežnja za dodirom: čežnjom za dodirom sopstvenog tela koliko i čežnjom za doticanjem tela drugog čoveka u okolišu TV kamere. Metalizirana slika u okrilju domačeg ognjišta ne biva time toplija niti srce gledaoca zbog tako specifično očuljenog doživljaja übrzanije kuca: u duhu giedaoca nalazi se meta u koju ova metafora udara. Kome je stalo do dodira i van sopstvene sobe za televizijski boravak tome če i televizijska slika čoveka biti bliskija i podatljivija za ostvarenje dodira preko rampe. Ljudi smanjenog čulnog, pa tako i duhovnog aktiviteta, prirodom stvari, baviće se tek površinskim oznakama TV uprizorenja tamo nekog čoveka (komentari - bio je na televiziji, kakav je..., izgledao je ovako i ovako, govorio je

150