RTV Teorija i praksa

ovako i ovako i sl.). U raskolu televizijske slike na glas i odeču leži jedina opasnostpoimanja televizijske stvarnosti. Na žalost, tome često i uporno podležu i televizijski hroničari. 5 Slušati, i gledati, a ne prepoznavati sebi slično telo (od krvi i mesa) koje se bori da prevlada neminovnu svedenost svojih čula sa mogućih pet na nasušna dva (vida i sluha, - znači ne poznavati sopstveno telo, ni telo najbližeg. U tajni odgonetanja učinka elektronskog „sfiimata” na pokretruke jednog spikera koji nehajno uzima papir na kojem je odštampana vest godine leži sav čar ovog medija. Iz vrlo prostog razloga: spiker živi koji trenutak i posle pročitane vesti. Ili, kako bi to naše babe pri tom izmudrile - „пек ga Bog poživi, pa če sve biti d0br0...” OD GESTUALNOG DO SPORTSKOG Da je dejstvo Ijudskog dodira veštastveno u televizijskoj komunikaciji, rečito pokazuju sadržine (ne sadržaj!) spotova koji predstavljaju nezaobilaznu tačku svakog televizijskog programa. I najpovršniji gledalac može se s lakočom dosetiti da svaki reklamirani proizvod prođe kroz šake reklamera iU se bar reklamer „očeše” telom o predmet To upučivanje tela na dodir s predmetom koji se reklamira ide naoko do apsurda pošto se sadržina reklame na neki način luckasto odlepljuje od sadržaja... Recimo, proba se kvalitet kuhinjskog ormana tako što se na njega nežno, nežno stavljaju kuhinjski predmeti, glača i čisti prašina - sa razvučenim osmehom od uva do uva, miluje glatkoča površine, ushićeno otvaraju i zatvaraju vratanca bezbroj puta itd. AU, svo ovo doticanje „sanduka za ostavu kuhinjskih predmeta” i u novopečenom televizijskom gledaocu brzo stvori povoljan kbd za razumevanje poruke spota: nešto je dobro ukoUko uživamo probajuči ga! Naravno, ukus ormana se ne može osetiti grizom da bi se uživalo u kakvoči površine, aU je sasvim prirođeno dramaturgjji spota da se predstavi čovek kako „grize ivicu vratanca” da bi se ilustrovala otpornost Marlesove kuhinje pod dejstvom para zdravih Ijudskih zuba.

4 Slobodan Novaković je uputno pisao o televiziji kao „nemetaforičkom mediju”, Televizija kao dokument, ~RTV-teorija i praksa” 6/77 (...) Montaža, bez koje se ne može zamisliti jezik filma, nema presudnu ulogu kada je reč o jeziku teievizije.

6 Pristup doveden do apsurda, čitamo ovih nedelja u listu „Око” gde se objavljuje u nastavcima knjiga Džeri Mandera Qerry Mander) Četiri argumenta za utddanje televizije (koja uskoro izlazi u izdanju kuće „Otokar Keršovani”), sa sledećom preporukom: ,2a razliku od svih dosadašnjih knjiga o televiziji u ovoj njen autor, prvi put dokazuje da se taj medij ne može izmijeniti. Njegove negativnosti su prirođene samoj tehnologiji i toliko su opasne - kako za zdravlje i razum gledalaca tako i za Ijudsku okolinu i demokratske procese - da bi se televiziju trebalo zauvijek - ukloniti!”

151