RTV Teorija i praksa

čak i obavezu da vrši vlastitu strukturnu kritiku s obzirom na pitanja koja sebi postavlja. Ako ga zanimaju fluktuacije televizijskog programa u vremenu on će deliti i spaj ati programe prema kalendarskim kriterijima. Može grupisati i struktuirati programe s obzirom na problematiku, stvaraoce, gledaoce, proizvodne centre... Postoji toliko mogučnih ključeva grupisanja koliko problema zaokuplja pažnju kritičara. Neki od načina grupisanja programa (npr. prema kulturnom ili umetničkom ključu) mogu za datog kritičara postati vodeči i mogu biti priznati kao osnova za razliku između kritike i specijalizacionih procesa do kojih kod nje dolazi. Drugi aspekti širenja opsega predmeta televizijske kritike u odnosu na ekranizovani proizvod povezani su sa neophodnošču izlaženja izvan pojma umetnosti i pojma sredstva prenosa. U situaciji kada teoretičari umetnosti i estetičari pozivaju da se odbaci neadekvatan, za kulturne fenomene (čak više ne samo umetničke) poslednje četvrtine XX veka, pojam umetnosti, liči na pradoks kada se nalaze branitelji primenljivosti tog pojma u odnosu na televiziju, kojoj verovatno najmanje odgovara da bude ugurana u tradicionalne okvire umetnosti. Intencije se, naravno, mogu razumeti. Da bi se dokazala kulturna i umetnička vrednost televizije, da bi se dokazalo da ona može biti izvor vrednih estetskih doživljaja, poznavanja sveta i bitan faktor u razvoju ličnosti čoveka uopšte, neki od njenih zagovarača žele da je svrstaju u tu oblast Ijudske kulture koja je u biti sve te funkcije vršila vekovima - u umetnost. Nisu svesni toga da, kao prvo, provociraju sredinu poznavalaca umetnosti ili one koji sebe smatraju takvima i - umesto

172