RTV Teorija i praksa

da dobiju opšte priznanje za zauzeti stav izazivaju glasno izražavano protivljenje. Kao drugo, kvalifikovanje umetničkih odlika televizije kao umetnosti presudno utiče na način analize televizije, dakle, vrši se konfrontacija elemenata televizijske predstave sa odlikama koje se smatraju svojstvenim za umetnost i ostavljaju po strani druge odlike, manje bitne sa tačke gledišta svojstava umetnosti. Televizijske predstave, međutim, čak i najvišeg dometa, ne moraju ispunjavati kriterije svojstvene umetnosti ili mogu ispunjavati samo neke od njih, ili ih ispunjavati na drugi način. S druge strane, baš to što izmiče pažnji kada se prihvataju tradicionalni kriteriji (kao npr. operisanje u televizijskoj predstavi elementima neprerađene realnosti, dramatika činjenice i, uopšte, dramaturgija spontanog nastajanja, estetska vrednost informacijskih faktora, nove strukture predstava i sl.) može odlučivati bitno o stvarnoj vrednosti i predstave i cele televizije sa tačke gledišta njene uloge stvaranja kulture. Nemoguče je u ovom članku sprovesti potpun dokaz zašto u odnosu na televizijske predstave ili njihov kompleks treba odustati od pojma umetnosti, izači izvan njenih ograničavajučih okvira. Ne može se ni obrazložiti, da se čak mnoga dela tradicionalnih umetnosti, koja su se uvek nalazila u okviru umetnosti, danas već u njima ne nalaze. B Taj se problem odnosi na centralna pitanja istorije i teorije umetnosti, estetike, kulturne antropologije. Ovde se može navesti samo nekoliko karakterističnih svedočanstava kao potvrda teze da, ako se kategorija umetnosti ne odnosi ili se nepotpuno odnosi na šire pojave savremene kulture, onda se tim više ne može primenjivati na televiziju.

8 O tim problemima opširnije govorim u knjizi Televizija. Teorija-percepcija-vaspitanje, cit. izd.

173