RTV Teorija i praksa

pošto ta podeia nije data odozgo. U stvarnosti se ne može u svim slučajevima bez greške proceniti da dati televizijski program ima artistički ili neartistički karakter. Osim izvesnog broja programa koji izrazito pripadaju jednoj od tih grupa, obzirom na svoje odlike, postoji na televiziji mnogo programa koje bi trebalo smestiti u širokom graničnom pojasu između grupa. Takve programe, s obzirom na izvesne odlike, trebalo bi übrajati u neartističke programe uz napomenu npr. da je to reportaža, dakle, novinarska vrsta i, obzirom, pak, na druge odlike - u artističke spektakle. (Visoke dramaturške vrednosti, struktura koja podseča na umetničko delo, simboličke podtekstove, metafore, glumačke, artističke vrednosti i slično.) Može se desiti i to da istu vrstu ili isti tip televizijskog programa treba jedanput übrojati u neartističke forme, drugi put u artističke. 0 odgovarajučoj kvalifikaciji televizijskih programa, posebno onih graničnih, ne može odlučivati određivanje njihove pripadnosti od strane same televizije, dakle, činjenica pripremanja programa od strane jedne, a ne druge redakcije. Odlike artističkog ili neartističkog u programu nisu rezultat organizacione strukture televizijskih centara. I tu je uloga zć televizijsku kritiku. Sami televizijski kridčari treba da izvrše podelu predstava u oonosu na njihove artisdčke i neartističke odlike i - što je još važnije - tu podelu odgova'ajuče obrazlože. Obzirom na veoma često prožimanje raznih formi i vrsta na televiziji - taj posao nije nimalo lak. Ipak je veoma potreban iz vaspitnih razloga. I možda baš to - učenje televizijskih gledalaca kako da se kreču u lavirintu televizijskog prcgrama - opravdava društvenu potrebu postojanja televizijske kritike.

176