RTV Teorija i praksa

Proširenje predmeta televizijske kritike izvan ograničavajućeg i - u mnogim slučajevima već, neadekvatnog pojma umetnosti - ne znači da treba priznati kao potpuno svojstven drugi uobičajen, suprotni pojam „prenosnik”. Kao što je več bilo rečeno, televizija u svojim artističkim funkcijama najčešče, a često i u neartističkim, prelazi okvire samog „prenošenja”. Odbacivanje od strane televizijske kritike „prenosne” koncepcije televizije treba shvatiti kao posebno važno. Kakve bi posledice doneo zaključak da je televizija u svojim funkcijama samo „prenosnik”? Pre svega želju za upoređenjem onog što televizija prenosi sa onim što se smatra kao uzor. Na primer, želju poređenja televizijskog spektakla sa odgovarajučom predstavom pozorišta živog plana. Kod takvog poređenja televizijski spektakl mora biti od strane kritičara ocenjen kao znatno siromašniji od uzora. To se odnosi kako na scenski izraz (scenografiju, kostime, scenski pokret) tako i na vrednosti vezane za javni karakter predstave: prazničko raspoloženje gledalaca, neposredni uzajamni kontakt živih partnera spektakla i druge vrednosti pozorišne sale. 14 S druge strane, kritičar koji se neprestano poziva na uzor, može da previdi vrednosti svojstvene za novi tip predstave, za televizijski spektakl; može da ne primeti mnoge izražajne vrednosti koje se samo u takvom spektaklu realizuju. U krajnjem slučaju neki spoznajno-sadržajni elementi mogu da promaknu kritičarevoj pažnji. Tako če se dogoditi onda kada se on ograniči samo na scenske znakove (čije je čitanje naučio u pozorištu živog plana) a zaobiđe zonu ekranskih značenja, dakle, pre svega, filmsko poreklo. Upoređivanje televizijskih spektakla sa predstavama pozorišta živog plana

' 4 Sire o toj teVi pišem u već citiranoj knjizi Televizija. 'S'e orija-p-trcep cija -vaspitanje, glava'pi „Grupa umesto gledalai}” i VIII „Spor o televizijsk()n artizmu i estetskom vaspjtanju”.

177