RTV Teorija i praksa

i 5 o torr problemu više je pisaoT.Covzan u citiranom članku D autonomnosti umetnofti predstave, s. 6.

16 A./rto (A.Artaud) Pozorište i njegov dvojnik,WA IF, \arsava 1966, 5.59.

predstavlja traženje predmeta televizijske kritike izvan televizije. Drugi simptom traženja njenog predmeta izvan matične oblasti predstavlja polaženje od literature u percepciji televizijskih spektakla. Takvo stanovište pretpostavlja da kad god dolazimo u dodir sa anegdotom ili fabulom sa sadržajima intelektualnog karaktera koji podležu verbalizaciji - svaki put dolazimo u dodir sa literaturom, dok ostali deo spada u manje bitne faktore modifikacije. Ti manje bitni faktori predstavljaju baš ceo umetnički svet predstave sa njenim istorijski formiranim konvencijama i sredstvima izraza. U borbi protiv pojednostavnjivanja koje se izražava svođenjem televizijskih predstava na literaturu, kritika i teorija televizije nalazi saveznika u teoriji pozorišta. Teorija pozorišta angažovana je u borbi protiv tzv. „literarne teorije drame”, prema kojoj promene koje u pozorišne predstave unose scenska sredstva izražavanja ne eliminišu vodeću ulogu literature. Prema toj koncepciji ona nisu ni neophodna, ni trajna. „Važi” jedino napisana reč i pravo koje vlada literaturom. ls Nije, dakle, ništa čudno što takvo proširivanje kompetencije literature izaziva stalno i energično protivljenje svih onih koji su zagovarači predstava. „Pozorište kao nezavisna i autonomna umetnost” pisao je AArto - „treba, ako želi da vaskrsne ili bar da živi, da stalno podvlači to što ga razlikuje od teksta, od čiste reči, od literature i svih drugih napisanih i jednom za svagda fiksiranih sredstava”. l6 Čini se, da se Artoov apel može sasvim uspešno primeniti u odbrani autonomije televizijskih predstava. Ipak, kod najupornije težnje ka pronalaženju predmeta televizijske kritike u samoj televiziji i podvlačenju njene posebnosti, ne može se zaboraviti da su televizijske

178