RTV Teorija i praksa

predstave deo i kulturnog nasleđa i savremenih kulturnih procesa, da kao takve učestvuju u onome što je zajedničko za celu kulturu naših dana, da sadrže dakle, izvesne „nepromenljive”. Tek uzimanje u obzir oblasti zajedničkih za kulturu i umetnost i onoga što je svojstveno samo televiziji dozvoliće televizijskoj kritici da odredi predmet svoje aktivnosti među drugim predmetima umetničke kritike. Kritičar koji odredi taj predmet mora, ipak, pamtiti da je koristio samo jednu skalu - skalu koja određuje svojstvenost i univerzalnost artističkih elemenata televizijskih predstava. Sažeto govoreči, poslužio se samo artističkom (umetničkom) skalom. U slučaju tradicionalnih oblasti umetnosti ovo bi bila jedina skala. Umetnička dela najčešče su nastajala da bi se legitimisala svojom umetnošču (artizmom). Reakciju kritike koja se ograničavala na ocenu artističkih vrednosti dela treba priznati kao pravilnu. Govoreči, ipak, o takvom stanovištu kritike prema delima tradicionalne umetnosti, treba primeniti prošlo vreme, pošto se u rezultatu duge evolucije umetnosti i njenog mesta u društvu i kulturi uobličio savremeni tip kritike koja se ne ograničava samo na govor o artističkim (umetničkim) vrednostima umetničkih deia, več obrača pažnju i na druge funkcije tih dela - rekreativne, kompenzacione, spoznajne (među kojima prosvetne i vaspitne), zatim na propagandno-agitatorske, idejno-političke i dr. Treba, takođe reči da, iako kritika tradicionalnih umetnosti dobija sve univerzalniji karakter, ipak se, snagom tradicije, ocene artističke (umetničke) vrednosti probijaju u prvi plan. Funkcije izvan umetnosti, iako se i njima, makar delimično, bavi kritika, podležu temeljitoj analizi tek od strane odgovarajućih naučnih grana.

179