RTV Teorija i praksa

Ljubomir Kocič,

savetnik Radio-televizije Beograd

MASOVNI UKUS KAO ČINILAC PROGRAMSKE ORIJENTACIJE

U mnogjm tekstovima nailazimo na reči masovni ukus. One se različito shvataju i tumače tako da se u razgovorima masovnom ukusu daje značaj i funkcija koji ne odgovaraju njegovoj prirodi. Najčešče se masovni ukus izjednačuje sa ukusom mase - što on u suštini nije - ili se tretira kao produkt masovne kulture - što se ne može prihvatiti. Činjenica je, da reči masovrd ukus označavaju neki pojam. To je pojam nečega. Nečega sa čim se najviše služimo u razmišljanjima o umetnosti i o kulturi. I to nešto, koje nazivamo masovni ukus, ugradilo se u savremen način mišljenja. Mada je nedovoljno razjašnjen, on se najviše upotrebljava u temama vezanim za život umetnosti. Možda je to povod spontanosti da se masovni ukus našao u naslovu ovog izlaganja, jer je smisao teme iz oblasti života muzike u radio-programima - što obavezuje da se počne sa izlaganjem jednog viđenja o shvatanju i tumačenju masovnog ukusa u granicama opšteg i osnovnog. Zato ovo ne treba shvatiti kao svestranu teorijsku raspravu o masovnom ukusu, jer sa takvom namerom se ne pristupa - već jedino kao uvod u diskusiju koja treba da raspravi sva pitanja vezana za orijentaciju muzičkog programa Radija. Što se u tekstu zahvata teorijska materija, to je samo u neophodnom obimu, da bi se dobio ključ koji treba da otvori diskusiju, da joj da bazu i usmeri u materiju teme koja je veoma složena i razuđena. U življenju i postojanju muzike masovni ukus egzistira kao jedan veoma složen fenomen čije shvatanje i tumačenje najpribližnije istini daje sociologija muzičke umetnosti, јег se može smatrati da je on primarno sociološki fenomen muzičke umetnosti, a ne fenomen teorije o muzici kao umetnosti, a manje se i greši ako se posmatra sa pozicije sociologije nego estetike.'

30