RTV Teorija i praksa

bio od značaja za njeno menjanje. Ostvarljivo akcenatsko-metričko usklađivanje muzike i reči, i iluzorno „tonsko slikanje” saržaja teksta, odmenile su fonička muzika i govorna miizika, sa jedne strane, a verbofonizam, zvučna poezija i slično - sa druge. Prvu tendenciju, za koju se smatra da pripada muzici, odlikuje simulisanje govornih struktura pomoću elektroakustičkih sredstava. Njoj se pridružuju - iako ne i nominalno - i sve tvorevine omogučene tehnologijom koju je donela konkretna muzika. Mada primitivnije i manje raznoliko nego pomoću sintetizera i kompjutera, ova tehnologija obezbeđuje rad sa glasovima i slogovima na način koji je gotovo nemoguće postići živim izvođenjem. Druga tendencija proizilazi iz literature i pripada novoj poeziji koja ističe fonička i ritmičko-metrička svojstva reči kroz izvođenje uživo (ili i sa trake ili bez rada sa trakom). Obe ove tendencije se danas dodiruju i ukrštaju tako da ih je katkad teško razlikovati bez autorove napomene. A neki put, kao u slučaju radiofonskog dela Kao pahuljice snega grupe poljskih autora, uprkos tome što je delo prijavljeno u kategoriji muzike - muzika bi bila poslednja kategorija u koju bi ono došlo u obzir da se svrsta. Tokom sedme decenije ispoljila se i težnja za semantizacijom muzike. Stalni tragovi programskog, nastojanje da se muzikom izrazi diskurzivno i likovno, počeli su se hipostazirati - ali u izmenjenom vidu. Naime, nije više bio po sredi pokušaj tonskog slikanja, već zamenjivanje muzičkog verbalno-diskurzivnim, često uz lišavanje bilo kakve zvučne komponente. Delimična zamena muzičkog verbalno-diskurzivnim događa se u partiturama-instrukcijama koje rečima opisuju i propisuju šta izvođači treba da čine. Stalni, nezvučni vid dela je verbalan, a zvučni, tj. realizacija uputstava, menja se od izvođenja do izvođenja (tako, recimo, u Štokhauzenovom delu Sedam dana). Potpuna zamena muzičko-zvučnog verbalno-diskurzivnim ima se kada je prezentacija rada verbalna, a realizacija nije zvučna već je u tome da neko pojmi tu verbalnu prezentaciju. Denijel Lenc se zalaže za ovu ideju muzike kao ideje. Muzika po njemu ne samo da počinje kao ideja već treba i da završi kao ideja. Ovaj muzički konceptualizam (ukoliko nije protivrečno i reći tako šta), kao i konceptualna umetnost uopšte, bio je izrazito kritički orijentisan prema svoj dokonceptuainoj umetnosti, prema položaju umetnosti u društvu a posebno prema tretiranju dela kao robe. Ova meta-muzička komponenta muzike imala je, izgleda, uticaja u nešto neortodoksnijem vidu i na radiofonsko delo Hermana Rehbergera.

52